I zato, koliko god puta Dodik ponovi da ništa ne funkcioniše i da je kraj blizu, stvarnost ostaje tvrdoglava.
“Bosna i Hercegovina nije nestala ni kad su je četnički tenkovi pokušali izbrisati. Nije nestala ni kad su je granate HVO-a cijepale. Nije nestala ni kad su ljudi pod snajperima ubijani zbog identiteta. I sada bi, po toj logici, trebala nestati jer je Dodik iz Laktaša bez bilo kakve državne funkcije zaključio da sistem ne funkcioniše. Nadživjeće tebe Mile BiH itekako!”
Dodik je ovih dana ponudio još jednu kvazidijagnozu zemlje koju uporno pokušava ubiti. Kaže da u Bosni i Hercegovini ništa ne funkcioniše i da se svi pitaju dokle će to trajati. I onda, gotovo spasonosno, dodaje da je njegova uloga da se sve završi smrću zemlje kroz “miran politički proces“ kako reče.
“Moja je uloga u tome da se sve završi kroz miran politički proces”, kazuje Dodik sladostrasno (RTRS).
Politika palikuće
Tu, u toj jednoj rečenici, stane cijela politička filozofija Milorada Dodika. Prvo se zapali kuća, onda se izađe pred zgarište i konstatuje kako ništa ne funkcioniše. Potom se ponudi rješenje koje podrazumijeva da kuće više uopšte nema i da se zgarište pretovri u poligon srpskog sveta.
To nije analiza. To je autopsija države koja je još živa, a koju pokušava ubiti.
Jer kad Dodik kaže da ništa ne funkcioniše, ne govori o sistemu koji je zatekao. Govori o sistemu koji godinama potkopava. O institucijama koje efikasno blokira. O zakonima koje ignoriše. O državi koju rastavlja na komade svaki put kad mu zatreba nova politička kriza, a država ga ne kazni.
I onda se pojavi kao sudija vlastitog neronovskog djela.
Pjesma od prije šest mjeseci
Prije samo nekoliko mjeseci isti taj čovjek okružen istražiteljima CIE govorio je kako secesija nikada nije bila politika Republike Srpske. Tada, u avgustu nije bilo kraja Bosne i Hercegovine. Tada nije bilo mirnih političkih procesa koji vode nestanku države. Tada je postojala jedna druga verzija Dodika. Ona njegova verzija koja razumije granice. Ona koja zna gdje prestaje politička igra, a počinje stvarna odgovornost.
Razlika između ta dva Dodika nije ideološka. Ona je situaciona i krije se u gaćama, da prostite.
Kad zakon pritisne, kad međunarodna zajednica pokaže zube, kad se osjeti da prostor za manevrisanje nestaje, Dodik se smanjuje i vraća u lokalne gabarite. Postaje tih, obazriv, gotovo konstruktivan. Tada nema velikih riječi. Tada se ne ruši država. Tada se govori o saradnji, stabilnosti, Dejtonu.
Kad pritisak popusti, kad institucije ostanu bez odgovora, kad se opet otvori prostor za političko divljanje, tada se vraća stari kabadahijski obrazac. Tada Bosna i Hercegovina postaje nemoguća država. Tada se najavljuje njen kraj. Tada se izgovaraju rečenice koje bi u svakoj uređenoj zemlji imale pravne posljedice.
U tom krugu ponavljanja nalazi se prava mjera njegove politike.
Slaba država, jak Dodik
Dodik bez slabosti države ne postoji kao politička figura kakvu danas gledamo. Njegova snaga ne dolazi iz institucija. Dolazi iz njihove paralize. Iz činjenice da se na njegove izjave reaguje mlako, sporo ili nikako. Iz toga što se konstantna destabilizacija tretira kao još jedna epizoda, a ne kao kontinuirana strategija.
Zato i može reći da ništa ne funkcioniše.
Jer upravo je on jedan od glavnih razloga zašto država ne funkcioniše. Uzrok, a ne posljedica.
Posebno cinično zvuči priča o mirnom političkom procesu. Kao da se raspad države može provesti kroz administrativne procedure. Kao da se historija može urediti kao dnevni red laktaške sjednice. Kao da će svi akteri jednostavno sjesti, glasati i zaključiti da države više nema.
Ta formulacija nije izraz umjerenosti. Ona je pokušaj da se opasna ideja predstavi kao racionalna. Da se razgradnja države pretvori u tehničko pitanje. Da se ukloni svaka pomisao na posljedice.
A posljedice bi bile sve samo ne mirne. Najblaže kazano.
BiH je malo mnogo starija od Dodika i nadživjeće ga
Bosna i Hercegovina nije nestala ni kad su je četnički tenkovi pokušali izbrisati. Nije nestala ni kad su je granate HVO-a cijepale. Nije nestala ni kad su ljudi pod snajperima ubijani zbog identiteta. I sada bi, po toj logici, trebala nestati jer je neko iz Laktaša bez bilo kakve državne funkcije zaključio da sistem ne funkcioniše.
To nije politika. To je pokušaj da se poraz predstavi kao konstruktivan plan.
Jer ono što Dodik zapravo radi jeste priznanje nemoći. Kad kaže da ništa ne funkcioniše, priznaje da nije uspio izgraditi održiv politički model unutar postojećeg okvira. Kad govori o završetku kroz miran proces, priznaje da nema kapacitet za stvarni sukob, ali zadržava retoriku koja taj sukob priziva.
To je politika stalne napetosti bez konačnog ishoda.
U međuvremenu, država stoji. Klimava, spora, često frustrirajuća, ali ipak stoji. Institucije rade onoliko koliko im se dozvoli. Društvo funkcioniše uprkos svemu. Ljudi žive, rade, planiraju. Bosna i Hercegovina postoji u stvarnosti, bez obzira na to šta se govori u političkim emisijama.
I tu dolazimo do ključnog problema.
Problem nije u izjavi. Problem je u izostanku odgovora.
Više države, manje Dodika
Jer dok se govori o kraju države, država bi morala pokazati da ima mehanizme da se odbrani. Pravne, političke, institucionalne. Ne deklarativno, nego konkretno. Svaka prijetnja ustavnom poretku mora imati posljedicu. Svako potkopavanje institucija mora biti sankcionisano.
U suprotnom, šalje se poruka da je sve dozvoljeno.
A kad je sve dozvoljeno, tada najglasniji postaju oni koji bi najviše da ruše.
Dodik nije opasan zato što može ostvariti ono što govori. Opasan je zato što konstantno testira granice i pomjera ih. Nekažnjeno, ovo ponavljam kao papagaj! Danas izjava. Sutra blokada. Prekosutra nešto treće. I svaki put kad sistem ne reaguje, prostor za naredni korak postaje veći.
To je strategija iscrpljivanja.
I zato je iluzija vjerovati da će se problem sam od sebe riješiti. Da će retorika nestati ako se ignoriše. Da će politička kriza proći bez posljedica. Neće! Takva logika je već mnogo puta pokazala koliko je pogrešna.
Bosna i Hercegovina nije savršena država. Daleko od toga. Ima duboke probleme, spore reforme, političke sukobe koji se stalno vraćaju. Ali nije nemoguća država. Nemoguća je jedino onima koji u njoj ne vide prostor za vlastitu hiperdominaciju.
I zato, koliko god puta Dodik ponovi da ništa ne funkcioniše i da je kraj blizu, stvarnost ostaje tvrdoglava.
Država traje.
Ne zbog političkih izjava, nego uprkos njima.
Milorade, bit će Bosna.
A bogme i Hercegovine.
I to ne zato što je savršena, nego zato što je preživjela i gore i silnije od tvojih patetičnih političkih monologa.
I preživjet će i ovaj.
I sve naredne.
I vijekovima nakon tebe, neke slične tebi.