Nenaoružan među snajperima: Nova verzija balkanske političke fantastike.
Izjava Suzane Vasiljević da Aleksandar Vučić „nije koristio oružje“ i da „nije učestvovao u borbenim aktivnostima“ otvara više pitanja nego što ih zatvara. Prije svega, ako je, kako ona implicira, Vučić tokom rata bio „nenaoružan“ i bez ikakve vojne funkcije, postavlja se logično pitanje: šta je onda radio u ratnoj zoni?
Ratne zone nisu turističke destinacije, niti su mjesta gdje se mladi novinari ili stranački aktivisti slučajno zateknu. U vreme opsade Sarajeva – jedne od najdužih i najkrvavijih opsada modernog doba – prisustvo bilo koje civilne osobe na liniji fronta zahtevalo je objašnjenje, odgovornost i jasnu svrhu. Vasiljevićeva, međutim, nudi samo odbrambenu konstrukciju, bez objašnjenja temeljnog pitanja: kako se jedan mladi član Srpske radikalne stranke našao na položajima oko Sarajeva usred rata?
Ako je, kako navodi, bio „nenaoružan“, to ne otklanja pitanje političke motivacije i konteksta. U ratnim zonama niko ne boravi iz hobija, a još manje među jedinicama koje su kontrolisale srpske nacionalističke strukture. Da li je bio prisutan kao simpatizer? Kao posmatrač? Kao propagandni kadar? Kao neko ko je želio da se fotografiše sa paravojnim jedinicama? Što neko tamo radi ako ostaje mjesicima na položajima? Na ova pitanja izjava portparolke ne pruža nikakav odgovor.
U retoričkom pokušaju da ga predstavi kao pasivnog posmatrača, Vasiljevićeva zapravo otvara dodatnu dilemu:
Ako je Vučić bio u ratnoj zoni, nenoružan, da li je možda bio tu da protestuje protiv zločina?
Naravno da nije – ni tada ni kasnije ne postoji nijedan trag njegove javne osude granatiranja Sarajeva, snajperskih napada, ubijanja dece ili civilnog stanovništva. Naprotiv, politička organizacija kojoj je tada pripadao bila je među najradikalnijim akterima u regionu.
Dakle, tvrdnja o „nenaoružanosti“ ne funkcioniše kao odbrana. Ona samo zamagljuje centralni problem: prisustvo političkog aktiviste jedne ratnohuškačke stranke na neprijateljskim linijama tokom najtežeg perioda rata. To nije privatna anegdota, već legitimno javno pitanje koje zahteva transparentnu i detaljnu rekonstrukciju.
Ostaje utisak da izjava nije pokušaj da se objasni, već da se izbegne objašnjenje. A u slučaju optužbi koje potresaju međunarodnu javnost – izbegavanje odgovora samo pojačava sumnje i ne doprinosi kredibilitetu institucije koju Vasiljevićeva tvrdi da brani.
Možda i Vučić poput Trumpa jednom sanja da ga predlože za Nobelovu nagradu za mir, poručuje Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.