Na ahiret preselila Sebila Dizdarević, majka trojice šehida iz Bužima

Na ahiret je preselila Sebila Dizdarević, majka trojice šehida iz Bužima. Gubitak djeteta oduvijek je predstavljao najveću bol i iskušenje za svaku majku. Međutim, biti majka trojice sinova šehida u isto je vrijeme i kušnja i čast koja se dešava samo rijetkim osobama.

Među desecima, a možda i stotinama bošnjačkih heroina koje su u proteklom odbrambeno-oslobodilačkom ratu na bolji svijet ispratile trojicu i više sinova nalazi se i Sebila Dizdarević iz Bužima, majka dvojice boraca 505. brigade Esada i Fikreta te imama Sulejmana koji je kao civilna žrtva četničkog masakra stradao u okolini Prijedora 1992. godine.

Gubitak djece Sebila je doživljavala kao Božiju odredbu, a svoju tugu za voljenim sinovima liječila je vjerom u Boga i nadom u susret s njima na budućem svijetu. S uzdahom i sjetom govorila je prije nekoliko godina o sinovima, njihovom odrastanju i školovanju, pogibiji, ali i višegodišnjoj borbi s bolom u sebi koji se ne može tek tako potisnuti. Jer, kako kaže, “nisu to jabuke, pa da ih ubereš i baciš, to su djeca, ‘nezamjenjivi’ dio svake majke”.

SULEJMANOVO TIJELO PRONAĐENO JE U TOMAŠICI

Najstarijeg sina Sulejmana, koji je kao imam obavljao službu u prijedorskom džematu Čarakovo, ubili su četnici početkom rata 1992. godine. Poginuo je u 30. godini života. Za njegovu su pogibiju u porodici saznali preko radioveze. Posmrtni ostaci Sulejman-efendije pronađeni su u masovnoj grobnici u Tomašici 2014. godine. Kolektivna dženaza za Sulejmana i za još približno 400 ubijenih stanovnika Prijedora klanjana je u Kozarcu 20. jula iste godine. Pokopan je u džematskom mezarju kod džamije u Čarakovu, gdje je nekoliko godina boravio na hodžaluku.

“Na dženazi sam presjedila na stolici iznad njegova tabuta. Sve vrijeme sam preplakala, ali niko mi glasa nije čuo. Ja mogu plakati a da mi se glas ne čuje. Još dva puta sam poslije dženaze išla na njegov mezar”, pričala je majka Sebila.

Sulejman je pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, u posljednjoj generaciji petogodišnjaka koja je školovanje završila 1983. godine. Prije Čarakova imamsku službu obavljao je i u džematu Čirkići kod Sanskog Mosta. Tada se i oženio iz Skucanog Vakufa. A onda je nakon nekog vremena prešao u Čarakovo. Majka Sebila prisjećala se koliko je Sulejman žarko želio upisati Gazinu medresu.

“Prve godine nije primljen pa je u prvi razred gimnazije išao u Bosansku Krupu, nakon čega je naredne godine upisao medresu u Sarajevu. Dok je išao u gimnaziju, uvijek je govorio da ga samo medresa interesuje”, pričala je ova majka.

ESAD I FIKRET, ŽRTVE “ABDIĆEVE AUTONOMIJE”

Drugi Sebilin sin Esad rodio se 1967. godine. Nakon osnovne, završio je srednju automehaničarsku školu u Bosanskoj Krupi. Vojnu obavezu u JNA odslužio je u srbijanskom gradu Pirotu. U redove Armije Republike BiH uključio se u aprilu 1992. godine. Poginuo je 16. februara 1994. u rejonu Ćulumak, u velikokladuškom naselju Todorovo. U trenutku pogibije bio je pripadnik 3. voda 2. čete jurišnog bataljona 505. viteške brigade. Iza njega je ostao sin Amel. Za razliku od Sulejmana, koji je po završetku škole i služenju vojnog roka odmah otišao od kuće, Esad je bio dosta vezan za kuću i roditelje.

Majka Sebila sa sjetom je govorila o Esadovoj radišnosti: “Esad je volio raditi oko kuće i brinuo je da svi poslovi budu završeni na vrijeme. Sjećam se kad je posljednji put nakratko došao s ratišta. Kaže on meni: ‘Mati, Fikret ništa ne misli. Trebalo bi ove njive ustrijebiti, jer, evo, ide proljeće.’ A ja mu kažem: ‘Ma hani, sinko, rano je.’ I tad je otišao na ratište, ja ga ispratila, i nije se više živ ni vratio. Jedan njegov saborac mi je pričao kako je poginuo. Bio je ramazan. Nakon što su sehurili u rovu, krenuli su napolje. Esad je zaostao obuvajući se. I u tranšeji ga je pogodio metak u usta. Na licu mjesta je bio mrtav i odvučen je na neprijateljsku stranu. Sutradan je razmijenjen. Sve se desilo u vrijeme iznenadnog napada ‘autonomaša’ u vrijeme potpisanog primirja.”

Najmlađi sin Fikret poginuo je 9. decembra 1994. godine u rejonu Hegića Sela, iste godine i na istom (velikokladuškom) ratištu kao i brat mu Esad. U trenutku pogibije imao je svega 23 godine i nije bio oženjen. Početkom rata prekinuo je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Za doprinos u ratu nagrađivan je od komandanta brigade Izeta Nanića. Bio je pomoćnik komandira za moral u 1. četi 3. bataljona 505. brigade.

Posthumno, 12. januara 1996. godine proizveden je u čin natporučnika Armije RBiH.

Na pitanje kako je njeno srce izdržalo svih godina, Sebila je odgovorila: “Znam ja kako sam s Božijom pomoći izdržala. To samo ja znam. Nije bilo lahko, nije ni danas. Meni su moja djeca stalno na umu. Samo nisu kad spavam. A što se može, Bože moj. Šta je, tu je. Pitaju me kako si. Rekoh: ‘To ja znam.’ Gledam da nekako ispunim slobodno vrijeme. Volim puno slušati sevdalinke, gledati dnevnik i serije, volim svašta ponešto. I to me spašava, nisam zatvorena i volim mnogo pričati. Odem ponekad i na mezarove ove dvojice što su u Bužimu ukopani.

U početku sam bila malo oštrija na riječima kad su u pitanju agresori od kojih su mi sinovi poginuli. Sad sam se malo ohladila. Samo kažem, a čula sam i od hodža, da majčina suza može stići bilo koga. Neka ih moja suza stigne čiji je god metak pogodio moje sinove. To kažem i ništa drugo. A ranije sam svašta govorila Fikretu Abdiću. Sad neću. Ima Bog. Znam da ne mogu svoje djece vratiti. Na naše mi je jedino ostalo krivo što mi trećeg sina nisu demobilisali kad smo to tražili. Ali sudbina je bila takva.

A muž Ibrahim je umro 12. septembra 1995. godine. On je bio zatvoren, nije plakao ni za jednim sinom. Samo je šutio. Godinu dana poslije, dobio je infarkt. Imao je šezdeset godina kad je umro. Izgleda da mu je srce od tuge prepuklo. Danas se često pitam zašto su naša djeca izginula? Ne samo moji sinovi. Kako ja vidim, mnogi su na njihov račun izvukli nezasluženu korist. A previše je šehida palo za ovu državu, za slobodu i za bolji život ovog naroda”, govorila je ova majka.

Neka ti je vječni rahmer majko šehida….