SARAJEVO – Okolnosti koje su dovele do nesreće bit će utvrđene tokom uviđaja i daljnjih istražnih radnji
Na gradilištu u sarajevskoj ulici Ustanička jučer je došlo do tragičnog događaja u kojem je smrtno stradao jedan radnik.
Kako je potvrđeno iz policije, oko 11:30 sati Policijskoj upravi Ilidža prijavljeno je da je došlo do povređivanja radnika, potvrdila je portparolka Uprave policije MUP-a Kantona Sarajevo Mersiha Novalić.
Nažalost, u 11:50 sati ljekar Zavoda za hitnu medicinsku pomoć konstatovao je smrt muškarca na licu mjesta.
Prema informacijama do kojih je došao portal Crna-Hronika, riječ je o Nihadu Smajloviću, poznatom pod nadimkom Pikica. Okolnosti koje su dovele do nesreće bit će utvrđene tokom uviđaja i daljnjih istražnih radnji.
Emotivna poruka kćerke potresla javnost
Nakon vijesti o njegovoj smrti, kćerka Indira objavila je potresnu poruku na društvenim mrežama, kojom se oprostila od oca.
“Moj babo je preselio u Ramazanu. Bio je insan kakav se rijetko rađa. Neka mu Allah oprosti grijehe i podari Džennet.
Odmori dušo moja, svasta si istrpio. Voli te tvoja Gara.
Babo moj,
Danas si preselio na ahiret, a meni se čini kao da je sa tobom otišao jedan čitav svijet – svijet snage, prkosa, rada i one tihe, stidljive ljubavi koju si nosio u grudima, a rijetko pokazivao riječima.
Bio si lav. Nikad nisi dao reći da si bolestan. I kad te boli, ti kažeš: “Ma nije mi ništa.” Ranjen u ratu nekoliko puta, nepokretan, prošao si kroz bolove i patnje koje se riječima opisati ne mogu – ali nikad nisi dopustio da te iko žali. Nosio si svoj teret dostojanstveno, kao da je najlakši na svijetu. Sjećam se onog gipsa – doktor rekao dvije sedmice, a ti ga skinuo sam. Pitam te: “Dragi babo, pa što skide?” A ti kažeš: “Smeta mi. Ne boli me. Odoh ja radit.” Nisi morao raditi. Ali si volio. Rad je bio tvoj ponos, tvoja terapija, tvoja sloboda.
Vrijednijeg čovjeka nisam znala. Učio si svoje jarane najboljem zanatu, družio se s njima kao dječak, i bio birač u svakom smislu – u poslu, u ljudima, u riječima koje daješ i primaš. Imao si svoj stav, svoj prkos, svoj obraz.
Znam da si tugovao. Znam da si osjećao da si mnogo lijepih stvari propustio u mladosti. A ja te sretnem u hodniku, “kao slučajno”, a ti meni namigneš. Zagrlim te, a ti se izvučeš, pobjegneš, kao da nećeš da vidim suzu u oku. Jer babo moj ne plače. Osim kad popije koju. A i tad bi se brzo sabrao, pa opet bio onaj isti – jak, tvrd, ali duša meka kao pamuk.
Nedavno ti kupih par džempera, da te obradujem. Kažeš ti meni: “Kupi ti sebi, sine, meni ne treba.” A ja tebi: “Volim da si mi lijepo obučen.” Nasmijaše ti se brčići, onako stidljivo, i opet pobježe. Nisi bio naučen da uživaš u tome da budeš voljen. A bio si voljen više nego što si mogao zamisliti.
Znao si opsovati, auu – itekako. Svi su navikli na “Pikicu”. I u tim psovkama bilo je neke tvoje topline, neke tvoje posebnosti koju niko drugi nije imao.
Pamtit ću te po osmijehu jutros, dok sam klanjala sabah. Kažeš ti meni: “A klanjaš? Samo klanjaj.” Smiješiš se. Kažem: “Klanjam.” A ti meni: “Otklanjaj šta i za mene…” Dušo moja… A ti ne znaš da si u svakoj mojoj dovi bio. U svakoj. I prije nego si zatražio.
Samo želim da znaš, babo – bio si mnogo voljen. I hvala ti što si mi u ovim zadnjim mjesecima dao da te obradujem sitnicama. Osjećala sam tvoju sreću. Onu tihu, skrivenu, ali iskrenu.
Moja Reinna sada više nije sama. Molim Allaha da ti se smiluje, da ti podari najljepše mjesto u Džennetu, da te moj mali leptir dočeka, uhvati za ruku i uvede svoga dedu kroz najljepše kapije. Molim Ga da ti oprosti svaku bol, svaku suzu koju si sakrio, svaki teret koji si nosio šuteći.
Dovit ću za vas oboje. I neka znate – voljeni ste. Zauvijek.