Zahiragiću : Ne priznajete ženski sport? Onda ne priznajemo vaš šovinizam kao legitimno mišljenje!!!
Piše: EDIN OSMANČEVIĆ
Zahiragićeva izjava nije gaf, nije “stav”, nije ukus. To je sirova demonstracija mizoginije s pozicije moći – i treba je nazvati onim što jeste: institucionalna diskriminacija.
Haris Zahiragić, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo i politički eksponent retrogradnog autoritarizma pod okriljem Stranke demokratske akcije, ponovo je demonstrirao vlastiti odnos prema ženama – ovaj put kroz “iskreno” odbacivanje ženskog sporta. Otvoreno, bez srama, bez rezerve, bez osjećaja političke odgovornosti.
“Evo, nazovite me šovinistom, priznajem u fudbalu specifično samo muški sport i taj me zanima.”
Ova rečenica nije skandalozna jer vrijeđa “nečija osjećanja”, već zato što ogoljava temeljno nerazumijevanje političke funkcije i uloge javnog službenika. Kad neko iz vlasti kaže da ne priznaje ženski sport, on ne šalje poruku o svom ukusu, već signalizira ko zaslužuje pažnju, a ko može da nestane u tišini.
Zahiragić koristi svoju platformu da podijeli društvo po rodu, i to u sferi sporta, koja bi trebala biti prostor zajedništva, jednakosti i solidarnosti. On ne samo da ne prepoznaje postojanje uspjeha ženskih klubova, već se ruga samoj ideji da bi takvi uspjesi mogli biti važni. To nije pasivan šovinizam – to je programatski napad na rodnu ravnopravnost u javnom životu.
Nije “iskrenost” kad s pozicije moći ismijavaš obespravljene
Zahiragićev pokušaj da svoju mizoginiju predstavi kao “iskrenost” je proziran trik. To što unaprijed kaže “nazovite me šovinistom” nije hrabrost – to je cinična manipulacija kojom se pokušava obezvrijediti svaka buduća kritika.
U društvu u kojem su žene u sportu hronično marginalizirane, gdje se ženski kolektivi finansiraju mrvicama, gdje mediji gotovo u potpunosti ignorišu njihove uspjehe, a institucije ih podržavaju samo deklarativno, ovakva izjava ima stvarne, opipljive posljedice. Svaka šutnja nakon nje znači saučesništvo.
SFK 2000 nije “ništa” – vi jeste simbol ničega
Zahiragićevo ignorisanje SFK 2000 Sarajevo – najuspješnijeg ženskog sportskog kolektiva u zemlji – nije slučajno. On vrlo dobro zna šta SFK 2000 predstavlja: ne samo sportski uspjeh, već i simbol borbe protiv nevidljivosti, protiv sistemske diskriminacije, protiv jedne kulture u kojoj žena može biti samo “pratilja”, ali nikad šampion.
Ignorisanjem takvog kolektiva, Zahiragić zapravo poručuje: “U ovom društvu, ženski trud nas ne zanima.” A mi poručujemo njemu: ne, gospodine zastupniče, vaš stav nas ne zanima. Vaša funkcija ne postoji da bi legitimizirala vaše frustracije. Vaša funkcija postoji da bi služila svim građanima i građankama, uključujući i sportistkinje koje ste pokušali poništiti jednom rečenicom.
Tokenizam kao posljednje utočište kukavičluka
Spominjanje vlastite majke kao bivše sportistkinje nije “emotivna nota” – to je cinična upotreba žene iz ličnog života da se pokrije javna mržnja prema svima drugima. To je najjeftiniji oblik tokenizma, u kojem se pokušaj opravdanja skriva iza ličnih odnosa, umjesto da se suoči s odgovornošću.
Ponosan sin sportistkinje koji javno poručuje da žene u sportu “ne priznaje”? To nije kontradikcija. To je ogledalo jedne pogane ideologije, u kojoj je žena prihvatljiva samo kad šuti, kad je iz prošlosti, kad je lična, kad je dio porodične idile – ali nikad kad je ambiciozna, profesionalna, ravnopravna, i javna.
Politička kukavičluk i društvena šutnja
Zašto SDA šuti? Zašto Skupština Kantona Sarajevo šuti? Gdje su reakcije Ministarstva kulture i sporta? Gdje su savezi, udruženja, akademska zajednica? Zar je moguće da se ovako flagrantna diskriminacija izgovori javno, bez ikakvih posljedica?
Odgovor je, nažalost, da je moguće. I to zato što institucije u BiH već dugo postoje samo formalno – bez hrabrosti, bez autonomije i bez kapaciteta da stanu u odbranu marginaliziranih. Jer gdje nema odgovornosti, tu se šovinizam ponaša kao “stav”, a ponižavanje kao “sloboda govora”.
Dakle , Zahiragićeva izjava nije izdvojeni incident. Ona je samo jedno poglavlje u širem obrascu političke desubjektivizacije žena u bosanskohercegovačkom društvu. Zahiragić ne govori o sportu. On govori o vlasti. O tome ko zaslužuje javni prostor, pažnju, ulaganja. I jasno poručuje – to nisu žene.
Na nama je da odgovorimo – ne zbog njega, nego zbog onih djevojčica koje upravo treniraju na betonskom igralištu i vjeruju da njihov trud vrijedi. Ako ih prepustimo političarima koji ih “ne priznaju”, svi smo poraženi.
Zahiragić još uvijek živi u 18 vijeku!