Dačić je očito pobrkao lončiće ili doživio amneziju kada ovako govori o RS-u i ulozi Srbije.
Višegodišnje uplitanje zvaničnog Beograda u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine ne jenjava, već se čini da dobija na intenzitetu, unatoč svim diplomatskim i političkim apelima.
Posljednje izjave i potezi, poput organizacije takozvanog “Svesrpskog sabora” i nedavne retorike ministra unutrašnjih poslova Srbije o “nacionalnom interesu” i nastanku bh. entiteta Republika Srpska, jasno ukazuju na kontinuitet političke agende koja prijeti stabilnosti regiona. Iako su metode, čini se, promijenjene, suština ostaje ista: dominacija i kontrola nad dijelovima susjednih država, nauštrb njihovog suvereniteta i integriteta.
Ovakav pristup ne samo da produbljuje podjele i potkopava mir, već i svjedoči o duboko ukorijenjenoj težnji Srbije da ponovo “šefuje” Zapadnim Balkanom, ignorišući lekcije iz tragičnih devedesetih godina. Postavlja se pitanje: Da li je region spreman za novi krug “obnavljanja gradiva” pod beogradskom dirigentskom palicom?
Mi smo čuvari Srbije. To je osnova na kojoj smo gradili i na kojoj ćemo graditi svoju politiku i u narednom periodu – rekao je Dačić, dodajući da je entitet u Bosni i Hercegovini, Republika Srpska “nastala krvlju srpskog naroda”, a ne nekim dogovorima velikih sila ili “nekim Versajskim sporauzmom”.
Dačić je očito pobrkao lončiće ili doživio amneziju kada ovako govori o RS-u i ulozi Srbije. Zaboravlja kako je predsjednik i začetnik partije koju vodi, Slobodan Milošević, pomnožio s nulom predstavnike Srba iz BiH u Daytonu jer nisu sjedili za stolom tokom pregovora.
Iako su ti isti predstavnici pokušavali da utiču na pregovore preko Miloševića nisu uspjeli u tome jer je tadašnji predsjednik Jugoslavije i sam priznao napore patriota BiH za očuvanjem zemlje.
Bh. entitet RS nije nastao prije Daytona niti je formalo-pravno postojao. Jedino su se snage bosanskih Srba pobunile i odvojile od državnih struktura pokušavajući na politikama genocida stvoriti ono što zovu RS.
Ove alarmantne izjave, posebno u mjesecu kada se sjećamo 30. godišnjice genocida u Srebrenici, nisu samo neprimjerene, već su i jasan pokazatelj da Srbija, kroz glasove svojih zvaničnika, i dalje negira suštinu zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Priznanje samog ratnog zločinca Ratka Mladića o genocidu u Srebrenici trebalo bi biti posljednji ekser u lijesu revizionističkih pokušaja. Umjesto da se suoči s prošlošću i doprinese stabilnosti regije, zvanični Beograd nastavlja s provokacijama koje produbljuju rane i podrivaju mir. Mlađe generacije u Bosni i Hercegovini stoga, nažalost, moraju ostati budne.
Poruka je jasna: pretenzije na BiH, temeljene na historijskom revizionizmu i negiranju genocida, nisu prestale. One ostaju stalna prijetnja suverenitetu i integritetu države, zahtijevajući kontinuiranu opreznost i odlučan otpor svih koji teže trajnom miru i pravdi na ovim prostorima.
