Pravnik tvrdi da državni parlament nije prava adresa, ali njegovo rješenje otvara dodatna pravna pitanja.
U obilju neistina i obmana koje već 20 godina iznosi ovdašnjoj javnosti, najnovija, jer je dosad nije iznosio, je Dodikova obmana od 19. jula ove godine da, kako je odmah prenio režimski RTRS: “Sve nametnute odluke visokih predstavnika moraju da budu ukinute. Eventualno se neke odluke mogu potvrditi u Parlamentarnoj skupštini BiH, a one koje se ne potvrde smatraju se ukinutim”, piše Dr Milan Blagojević za BN televiziju.
Ne bih lično imao ništa protiv ovoga, kada bi to moglo. Ali ne može iz najmanje dva razloga.
Jedan je činjenica da bošnjačka strana u Parlamentarnoj skupštini BiH sasvim izvjesno nikada neće pristati da taj parlament, a ni bilo koji drugi domaći parlament, ukine akte visokih predstavnika.
Pored toga ima još jedan razlog, a on se nalazi u međunarodnom pravu.
Da bi se on objasnio i da bi se pomoću njega razumjelo kako samo međunarodno pravo, kad to neustavno neće da učini Ustavni sud BiH, omogućuje da se ponište akti visokih predstavnika, treba prethodno ukazati na jednu činjenicu.
Radi se o tome da su svi visoki predstavnici, pa i Kristijan Šmit koji to nije, namećući svaki svoj akt od 1997. godine do danas u svakom od tih akata pisali da ih donose na osnovu Bonskih zaključaka iz 1997. godine, usvojenih od strane Savjeta za primjenu mira u BiH.
Ti zaključci po svojoj pravnoj suštini nisu zaključci, već ugovor kojim su države (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Japan, Rusija, Kina) ugovorile da Bosnu i Hercegovinu stave pod svoju upravu (starateljstvo – protektorat) i odredile visokog predstavnika u BiH za njenog staratelja (upravnika) te mu dale da on upravlja Bosnom i Hercegovinom i da joj nameće svoju volju kao zakon ili drugi akt.
Takvo postupanje navedenih država je jedna od najtežih povreda Povelje UN od nastanka UN do danas, budući da Povelja UN, koja je najviši pravni akt međunarodnog prava, zabranjuje u članu 78. da se nad bilo kojom državom članicom UN uspostavi starateljstvo (protektorat) u bilo kojoj situaciji i pod bilo kojim izgovorom, jer se uspostavljanjem protektorata nad državom članicom UN najgrublje krši njeno pravo na suverenitet, propisano članom 2. Povelje UN.
Ovo je pravna obaveza koja obavezuje sve države na svijetu i sve organe UN, a njeno kršenje ima za pravnu posljedicu ništavost svakog takvog ugovora – u konkretnom slučaju ništavost Bonskih zaključaka iz 1997. godine.
Takvu pravnu posljedicu propisuje Konvencija UN o pravu međunarodnih ugovora (tzv. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora), koja u članu 53. propisuje da je:
“Ništav svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava, a to je norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje”.
Upravo su suverenitet države članice UN i zabrana stavljanja takve države pod starateljstvo norme koje je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država i od kojih normi Povelja UN ne dopušta nikakva odstupanja – nikome niti pod bilo kojim izgovorom.
Zato su, dakle, Bonski zaključci Savjeta za primjenu mira iz 1997. godine, kao i svi akti OHR-a, pravno ništavi na osnovu Povelje UN i člana 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
Za takve akte ista Konvencija dalje propisuje (član 65. stav 3) da ih mogu osporavati i države koje nisu stranke takvih akata (ugovora), koje takav spor, kaže član 66. Konvencije, mogu podvrgnuti Međunarodnom sudu pravde na rješavanje.
A taj sud u takvom sporu ne može presuditi da je dozvoljeno državu članicu UN staviti pod starateljstvo i razvlastiti je od njene suverenosti te omogućiti da joj drugi spolja nameću svoju volju kao zakon, jer bi time Međunarodni sud pravde pogazio Povelju UN i član 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
Stoga je Međunarodni sud pravde, kad to neustavno neće da učini Ustavni sud BiH, jedina preostala adresa, a ne ono čime nas obmanjuje Dodik, za proglašenje ništavim Bonskih zaključaka iz 1997. godine i svih akata OHR-a nametnutih od 1997. godine do danas.
