Možda bi Dodik ipak trebao razmisliti nije li mu bolje “otići u Zenicu” nego li otići u Moskvu, u Barvihu. Iz Zenice bi se vratio, a iz Barvihe se nitko ne vraća.
Politolog Davor Gjenero u intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ govorio je o aktualnom političkom trenutku u regiji, sudbini bjegunca od pravde u BiH Milorada Dodika, te upozorio na maligni ruski utjecaj u Bosni i Hercegovini, ali i u regiji, osvrnuvši se na nedavni istup Zlatka Lagumdžije, ambasadora Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama u New Yorku.
Kako komentirate reakciju Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije, koji je, nakon što je Sud BiH zatražio od Interpola raspisivanje međunarodne potjernice za Miloradom Dodikom, predsjednikom bh. entiteta Republika Srpska, kazao da bi raspisivanje Interpolove tjeralice bila katastrofa. Zbog čega je ministar policije Srbije Ivica Dačić odmah zatražio suspenziju tjeralice?
-Ako Milorad Dodik ima elementarnu sposobnost političkog razmišljanja, ništa mu ne bi trebalo tako jasno govoriti što ga u Beogradu čeka ako (bolje rečeno, kad) međunarodna potjernica za njim bude raspisana. Jasno je, doduše, da Beograd sigurno neće izručiti Dodika Bosni i Hercegovini, jer ga u tome priječi i formalna činjenica da je Dodik državljanin Republike Srbije, ali daleko više to što bi takvim izručenjem Vučić dezavuirao politiku „Srpskog svijeta”. Međutim, evidentno je da i Vučić i njegov ministar represije Dačić nastoje „,kupiti vrijeme” kako bi prije raspisivanja tjeralice Dodik bio „spakiran” i poslan na mjesto iz kojeg neće biti moguće izručiti ga, a autoritarni režim u Beogradu će moći tvrditi kako je on izvan njegova dosega i kako Beograd za njegov bijeg ne snosi nikakvu odgovornost. Dodikov bijeg bilo kamo, nakon raspisivanja tjeralice, može biti neugodan za Srbiju, ako bi se jasno znalo da je u trenutku raspisivanja ili nakon raspisivanja on fizički bio u Srbiji.
OSTALA SAMO DVA SCENARIJA ZA BIJEG
Kako god, „tužna je Miletova sudbina”, jer ako još i ima dva moguća rješenja za bijeg, i jedno i drugo vrlo su nepovoljni. Izgleda da je prva ideja bila bijeg u Izrael, što je bila posve naivna ideja. Izrael je važan američki partner, a američka politika, unatoč drukčijim Vučićevim i Dodikovim očekivanjima, nije promijenila matricu odnosa prema BiH i ona i dalje Bosnu i Hercegovinu tretira kao suverenu cjelovitu državu.
Iako je vjerovao da je vremenom uspio „pomaknuti crvene linije”, one osnovne su ostale i Dodik je sada potpuno izvan zakona, i kao osoba koja je sudjelovala u državnom udaru, i kao akter kojeg cijeli demokratski svijet smatra tek kriminalcem.
Bilo je dovoljno da bosansko-hercegovačke sudbene vlasti zatraže raspisivanje međunarodne potjernice za Dodikom, pa da ga izraelske vlasti izbace s protokolarnog događaja, a o tome da bi mu se omogućio boravak u Izraelu, očito u tamošnjoj vlasti nije bilo niti primisli. Ostaje mu samo dva scenarija: scenarij „Gruevski” ili scenarij „Mira Marković – Veljko Kadijević”.
Gruevski je izbjegao kazneni progon u Makedoniji tako što je u vozilu s mađarskim diplomatskim tablicama prebjegao iz Skopja u Mađarsku i tako dobio azil. Na prvi se pogled čini da je bijeg u srednjoeuropski grad, kakav je Budimpešta, superiorno rješenje u odnosu na rusku alternativu, i za Gruevrskog je doista bilo tako. Međutim, nudi li Budimpešta dugoročnu sigurnost bjeguncu koji je pokušao provesti državni udar? Poznavaoci političkih prilika u Mađarskoj spekuliraju s tim da se premijer Viktor Orban priprema za to da nakon narednih parlamentarnih izbora preda vlast proeuropskoj opoziciji predvođenoj Peterom Magyarom, jer može računati na to da će njegova stranka ostati snažna u parlamentu, da će održati kontrolu nad mađarskim oligarsima izraslima u vrijeme njegove administracije, a da će na konkurente prevaliti odgovornost za izostanak gospodarskog rasta i inflatorne trendove, pa da se nakon koje godine opozicijskog djelovanja može na scenu vratiti moćniji nego što je u trenutku kad se priprema za odlazak.
IZ BARVIHE SE NITKO NE VRAĆA
To što Orban ima potencijal za povratak, Dodiku, međutim, ništa ne znači, jer je izvjesno da administracija koja bi vodila europske politike ne bi tolerirala njegovo skrivanje od bosansko-hercegovačkih pravosudnih vlasti u Mađarskoj. A kad bi se opisani scenarij smjene vlasti u Mađarskoj pokrenuo, Dodik bi se našao u mišolovci. Jedini način da onda ode u jedino preostalo sklonište, u Moskvu, bilo bi da to učini preko Srbije, a tada ponovno ovisi o dobroj volji tamošnjih vlasti (pod uvjetom da se Vučić održi na vlasti). Leta iz Budimpešte za Moskvu nema, malo je vjerojatno da bi recimo Turska tolerirala njegov bijeg preko istambulskog aerodroma.
Milorad Dodik se, nakon povratka iz Izraela, misteriozno našao u Moskvi, gdje bi se, prema najavama krugova bliskih entitetskom predsjedniku, trebao sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Jesu li Dodikovovi posljednji potezi, poput „bijega“ u Moskvu slučajni?
-Naravno da ništa što se događalo u proteklom tjednu nije slučajno, jer je očito da je vrijeme što ga je Dodik imao na raspolaganju definitivno na isteku. Onaj tko bježi u Moskvu s pravom može pjevati „tužna je moja sudbina”, jer Barviha, naselje u kojem Putin drži takve poput Dodika, ili Asada, je luksuzni logor, ali je to, kao i cijela Rusija, ipak logor. Nema slobode, nema sigurnosti, sudbina onih koji tamo žive izručena je u ruke totalitarnom vladaru i ne postoje nikakvi mehanizmi sigurnosti i ograničenja vladareve moći nad onima koji su mu svoju sudbinu predali u ruke. Kako god, čini se da mu ništa drugo nije preostalo. Čini se da nema drugog načina da spasi vlastitu kožu. Možda bi Dodik ipak trebao razmisliti nije li mu bolje “otići u Zenicu” nego li otići u Moskvu, u Barvihu. Iz Zenice bi se vratio, a iz Barvihe se nitko ne vraća.
U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija u New Yorku, raspravljalo se o situaciji u Bosni i Hercegovini. Ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija je nakon održanih konzultacija izjavio kako su sve članice Vijeća sigurnosti UN-a osim Rusije jasno poduprle BiH kao jedinstvenu i nedjeljivu državu. Znači li takvo ponašanje Rusije da Moskva i dalje ne odustaje od nastavka destabilizacije i izazivanja nesigurnosti na području Zapadnog Balkana?
-Naravno da se Rusija ne želi odreći svog patogenog utjecaja na Balkanu i da ne odustaje od pokroviteljstva nad politikom Srbije, koja pokušava u regiji ostvarivati puki derivat Putinove strategija, što ju on ostvaruje u Ukrajini i u drugim državama bivšeg Sovjetskog saveza, koje on smatra dijelom Ruskog svijeta, dakle prostorom na koji Rusija polaže povijesno pravo da u njemu ona regulira sve odnose, pa i prema svojoj volji definira državne granice i to tko ima a tko nema pravo funkcionirati kao država s „ograničenim suverenitetom”. Taj stari brežnjevljevski termin iz Hladnog rata, koji je opisivao stanje u Istočnom lageru, zapravo vrlo precizno objašnjava kako Putin vidi države u ruskom susjedstvu, za koje smatra da su dio njegove interesne sfere, a precizno opisuje i to kako bi Vučić htio gledati na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo, pa i na Hrvatsku.
Izjava ambasadora Lagumdžije vrlo je zanimljiva zbog još jednog detalja. Da ju je dao neki politički neiskusan čovjek, a ne vrlo iskusan i obrazovan političar, činjenica da govori o tome kako je Rusija ostala osamljena, ne bi bila tako zanimljiva. Međutim, da nije prepoznao naznake distanciranja stalne članice Vijeća sigurnosti, na čiju potporu je Srbija do sada uvijek računala, Kine, Lagumdžija sigurno ne bi ovako definirao opis stanja. Za nadati se je da je dobro prepoznao odnose, jer bi to bila najava temeljito novih odnosa prema Balkanu. Ako je ambasador Zlatko Lagumdžija u pravu, onda je to najbolja vijest nakon što se potvrdilo da s novom američkom administracijom nije promijejena temeljna politika Sjedinjenih država prema BiH.
(M.I.)
