-A BiH se svoga ionako već odrekla prije 30 godina, zaključio je Pavković.
Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt ponovno je nametnuo odluke. Manje je važno na što se te odluke odnose. A odnose se na financiranje primjene novih tehnologija u izbornom procesu i način otplate duga slovenskom Viaductu po međunarodnoj arbitražnoj presudi. Mnogo je bitnije da je izravni međunarodni intervencionizam “živ” u BiH i tri desetljeća nakon okončanja rata, piše Jozo Pavković u kolumni za Večernji list BiH, medijsko glasilo pod kontrolom Čovićevog HDZ-a.
-Iako je dio javnosti i političkih struktura pozdravio Schmidtovo (ponovno) posezanje za famoznim bonnskim ovlastima, poražavajuća je spoznaja da BiH nije u stanju biti suverena i neovisna država ni nakon 30 godina. Teško da je itko, osim najvećih pesimista, te 1995. mogao pretpostaviti da će institucija visokog predstavnika biti aktivna do danas. Doduše, u znatno promijenjenim međunarodnim okolnostima, ali s manje-više istim učinkom. Kakav je, zapravo, učinak djelovanja institucije visokog predstavnika, vidi se po nefunkcionalnosti institucija vlasti u BiH.
Što se pak globalnih okolnosti tiče, očito je da aktualni, osmi visoki predstavnik ne uživa povjerenje, pa ni priznanje najmanje dviju velikih svjetskih sila. Kina i Rusija odbile su priznati Schmidtovo imenovanje, dok je stav aktualne američke administracije prema njemu još nepoznanica. Tako da je Christian Schmidt danas, u najboljem slučaju za njega, visoki predstavnik dijela međunarodne zajednice. Sve je više onih koji propituju opravdanost i svrsishodnost nastavka egzistiranja Ureda visokog predstavnika (OHR) u sadašnjem obliku. Tvrdnja kako je OHR sa svojim faraonskim ovlastima potreban sve dok domaće institucije ne budu u stanju same donositi odluke, gubi smisao u situaciji kada značajan dio domaćih političkih struktura više energije troši na prizivanje intervencije visokog predstavnika nego na potragu za unutarnjim konsenzusom u BiH.
Iako je jasno da je i najgore domaće rješenje bolje od nametnutog, reakcije i na posljednje Schmidtove odluke pokazuju da je, poglavito u Sarajevu, puno onih koji svoje političke nade polažu ponajprije u nametanje “rješenja”. Od uspostave OHR-a u cilju izgradnje stabilne i funkcionalne države nametnuto je više od 900 odluka. Treba li uopće odgovarati na pitanje kakav je rezultat?!
BiH je 2025. jednako suverena i neovisna koliko je bila i 1995. Znači – nikako. U međunarodnim odnosima BiH formalno ima status suverene i neovisne države, ali ni po čemu konkretnom ona to nije. BiH je već 30 godina školski primjer protektorata. Visoki predstavnik neograničeno upravlja zemljom i samo jednim potpisom anulira bilo koju odluku domaćih institucija vlasti. Vojni nadzor nad BiH ima EUFOR, dok presudnu ulogu u Ustavnom sudu BiH, najvišoj sudskoj instituciji, donose glasovi triju stranih sudaca. Toliko o neovisnoj državi koju politička teorija definira kao državu u kojoj njezini stanovnici samostalno donose odluke na području svog teritorija.
Paradoks je da svakom novom odlukom visokog predstavnika BiH, kao države, ima sve manje, jer OHR je zamišljen kao mehanizam podrške u izgradnji postdaytonske BiH kao stabilne i funkcionalne države. Politička i institucionalna kriza koju BiH proživljava od početka ove godine prvenstveno je posljedica odluka visokog predstavnika. Učinak je potpuno suprotan očekivanom i jednostavno je nevjerojatno da oni, koji mogu utjecati na djelovanje OHR-a, to ne vide. Vrijeme je za drastične promjene. Ako već ne može biti potpuno suverena, BiH bi mogla ekspresno ući pod okrilje EU. Tamo se zemlje odriču dijela suvereniteta. A BiH se svoga ionako već odrekla prije 30 godina, zaključio je Pavković.