Za Bosnu i Hercegovinu bi danas najveći patriotizam Bakira Izetbegovića bio – da ode. Zato što je potpuno potrošen u sadašnjosti.
Neka prepusti prostor novim ljudima, novim idejama, novim oblicima politike koji neće počivati na prezimenima i nostalgiji.
Bosna ne može živjeti u sjeni jednog prezimena, ma koliko ga historija idealizirala.
SDA je davno prestala biti politička organizacija – pretvorila se u porodični projekat, naslijeđe koje se čuva kao privatna imovina.
Bakir Izetbegović je nasledio stranku od oca Alije kao da je riječ o dioničkom društvu, a ne o političkom pokretu.
Njegove riječi o „Muji i Sulji“ i „lopati Alije Sirotanovića“ zvuče kao ironija u zemlji u kojoj radnik jedva preživi mjesec, a diplomirani student/ studentkinja vozi dostavu ili mjesto prebivališta Sarajevo mijenja za Berlin.
To nije više patriotizam, već potcjenjivanje bosanske mladosti!
Izetbegovićev politički svijet ne poznaje odgovornost – samo traženje krivaca.
Ako nisu Trojka, onda je kriva međunarodna zajednica. Ako nije međunarodna zajednica, onda su „unutrašnji izdajnici“.
Nigdje priznanja da su pod njihovom vlašću nastale generacije mladih koje ne vjeruju ni u sistem, ni u državu, ni u institucije.
Pod njegovim vodstvom, SDA je postala mehanizam za zapošljavanje poslušnih, gušenje kritičkog mišljenja i očuvanje privilegija, dok narod koji su zaklinjali da vole – jedva preživljava.
Bakire, ako zaista voliš Bosnu i Hercegovinu – povuci se.
Ponekad je najveći oblik patriotizma znati kada je tvoje vrijeme prošlo.
Prepusti prostor generacijama koje znaju šta znači transparentnost, stručnost, solidarnost, javni interes.
Jer nijedna država ne može naprijed dok se drži za lidere koji misle da su nezamjenjivi, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
