-Mnogo puta su neki priželjkivali sukobe – mi smo birali mir, kazala je.
-Republika Srpska se ni pod kojim uslovima ne može odreći 9. januara. Ne možete se odreći nečega što se dogodilo i što je istorijska činjenica. Pokušaji zabrane i brisanja sjećanja, ta vrsta kolektivne lobotomije, nisu uspjeli ni u mnogo represivnijim i monstruoznijim sistemima, pa neće ni danas. To nema veze sa tim da li neko želi da vam nešto zabrani ili da li vi na to pristajete. To ima veze sa ljudskom prirodom. Kako ćete Srbima, u čijim je srcima 9. januar duboko važan, oduzeti pravo da ga obilježavaju? Ne možete, kazala je intervjuu za “Glas Srpske” vršilac dužnosti entitetske predsjednice Ana Trišić Babić.
– Kao što ni geta i koncentracioni logori nisu mogli zabraniti Jevrejima da slave Pashu ili Hanuku, tako ni danas niko ne može Srbima zabraniti da obilježavaju 9. januar. Osim toga, 9. januar nije datum koji je za Srbe važan isključivo u kontekstu Republike Srpske kao političke zajednice. To je i dan Svetog Stefana, prvomučenika među hrišćanima. On je bio krsna slava Nemanjića, ali i Tvrtka Kotromanića. Kao takav, 9. januar predstavlja dubok i nesporan temelj srpskog identiteta u BiH, mnogo stariji i snažniji od savremenih političkih odluka. Ako neko misli da će administrativnim zabranama umanjiti značaj 9. januara za Srbe, onda bi, tom logikom, mogao da krene i u zabranu djela “O upravljanju carstvom” Konstantina Porfirogenita, koje ovaj prostor nedvosmisleno vezuje za srpski narod. Jer i to, iz današnje perspektive, može “kvariti” nečiju predstavu o sebi. To je, naravno, apsurd. Istorija se ne ukida dekretima, a identiteti se ne brišu zabranama – i svaki pokušaj u tom pravcu više govori o nesigurnosti onih koji ga pokušavaju, nego o Srbima i 9. januaru – rekla je Trišić Babić.
Na poziciji vršioca dužnosti predsjednika Srpske ste već dva mjeseca. Šta ste prvo pomislili kada Vam je predloženo da budete na toj funkciji i zbog čega ste pristali?
-Nije to bio ni trenutak velikog iznenađenja ni osjećaj da je nešto što mi “pripada”. Republiku Srpsku decenijama vodi tim ljudi koji je selektovao Milorad Dodik, i to je činjenica koju mnogi, koji su opsesivno napadali njega misleći da će time srušiti Srpsku, jednostavno ne žele ili ne mogu da razumiju. On je izgradio zid ljudi koji dijele istu ideju, vrijednosti i isti odnos prema Srpskoj. Moje imenovanje za vršioca dužnosti nije bilo lična želja. Narod je demokratski izabrao Dodika da taj posao obavlja pune četiri godine i to duboko poštujem. Ali kao dio njegovog tima, kao i svi drugi, bila sam spremna da preuzmem odgovornost u trenutku kada je pritisak na njega, kroz očiglednu zloupotrebu pravosuđa, došao u samom finišu višegodišnje diplomatske aktivnosti Srpske na geopolitičkom planu. Ta aktivnost imala je epicentar u zajedničkom radu i sa Željkom Cvijanović, i moj izbor je bio i logična posljedica trenutka u kojem se sve to dešavalo. Nije bilo vremena za lične kalkulacije – bilo je važno da institucije ostanu stabilne i da politika Srpske ne stane.
U fotelji ostajete, pretpostavljam, duže nego što ste planirali nakon odluke CIK-a BiH o poništenju dijela izbora. Kako gledate na taj potez? Da li je realan ili je u pozadini nešto drugo?
-Kada se stvari posmatraju u širem kontekstu, ta odluka CIK-a nije izolovan incident, već dio jednog kontinuiteta. S jedne strane imate izjave bošnjačkih političara u Parlamentarnoj skupštini BiH koji otvoreno govore da im “treba samo pet Srba” da upravljaju cijelom državom. S druge, imate javne pozive pojedinih srpskih političara da se u izbornoj noći u Banjaluci izazovu nemiri da bi se osporila pobjeda Siniše Karana. To je isti politički tok – želja Sarajeva da poništi Srpsku i demokratski sistem koji joj garantuje autonomiju u dejtonskoj BiH, uz pomoć malog broja Srba koji, frustrirani izostankom demokratskih pobjeda, u toj želji vide prečicu ka vlasti. Sarajevo me ne iznenađuje, ali me ti malobrojni Srbi čine tužnom. Republika Srpska je dovoljno zrela da u njoj možemo imati različita politička mišljenja, ali moramo imati jedinstven stav oko civilizacijskog minimuma koji nam se pokušava oduzeti – naših izbora i naših institucija. Odluka CIK-a je, u tom smislu, logičan dio te politike i tog narativa, sa namjerom da se Srpska gurne u krizu iz koje bi izašla oslabljena. Na sreću, građani su mudriji od toga.
Kakva je pozicija Srpske na regionalnom, evropskom i globalnom nivou?
-RS se, u jednom od najtežih trenutaka savremene međunarodne politike, opredijelila za politiku zdravog razuma. U vrijeme kada su mnogi, nama slični po veličini i političkoj snazi, naivno prihvatali globalne politike koje su djelovale moćno, ali su bile sve osim racionalne, Srpska je ostala dosljedna svojim principima. Te politike, nametane sa pozicija moći malog broja država, polazile su od pretpostavke da se svijet može preurediti po jednom sistemu vrijednosti, koji su na kraju odbacili čak i građani zemalja koje su ga najglasnije promovisale. Promjene koje su se dogodile povratkom Donalda Trampa označile su globalnu političku prekretnicu – povratak politike onima koji čine većinu u svakom društvu: porodicama, radnim ljudima, onima koji žele sigurnu svakodnevicu, dobre vrtiće i škole, efikasno zdravstvo i povratak tradicionalnim vrijednostima. Republika Srpska je u tom pogledu bila pionir, često gotovo usamljena, kada su pritisci bili najjači. Danas se ta dosljednost pokazuje kao kapital. Na evropskom nivou ima odlične odnose sa svim narastajućim političkim snagama koje će u velikoj mjeri odrediti političku budućnost Evrope. Na regionalnom nivou ne postoji relevantan politički akter sa kojim nemamo izgrađen dijalog. A na globalnom planu, ako nas poredite sa politički i demografski sličnim zajednicama, usuđujem se reći da smo postigli najviše. To ne znači da su izazovi završeni, ali znači da smo naučili da pažljivo pratimo procese i djelujemo racionalno, ne odričući se svojih uvjerenja.
Kada se pominju međunarodni odnosi, često se polemiše o tome kome je Srpska naklonjenija – Rusiji ili Americi. Kako Vi to vidite?
-Kao narod prečesto ličimo na selo iz filma “Tri karte za Holivud”, gdje se čitavo mjesto dijeli na “proameričke” i “prosovjetske”, spremne da idu dalje nego što su bili spremni i sami Kenedi i Hruščov, da bi rezultat bio razoreno selo i unutrašnji sukob koji na globalnom planu ne znači apsolutno ništa. Slično je i sa ovim, često postavljanim pitanjem kada je u pitanju Srpska. A istina je mnogo jednostavnija i u skladu sa politikom zdravog razuma. Mi nemamo ništa sa ratom u Ukrajini, u koji su uvučene Rusija i SAD kao ključni globalni akteri. Kao narod koji je iskusio rat, najbolje znamo kakvu patnju donosi. Žalimo zbog stradanja i ruskog i ukrajinskog naroda i iskreno se molimo za što skoriji mir, jer je svaki dan tog rata preskup – prije svega u ljudskim životima. Bez dogovora velikih sila, prije svega Rusije i SAD, ali i drugih globalnih aktera, neće biti ni kraja rata, niti trajne stabilnosti bilo gdje u svijetu, pa ni na zapadnom Balkanu. Zato je za Srpsku racionalno i prirodno da ima najbolje moguće odnose i sa SAD i Ruskom Federacijom, vodeći se isključivo sopstvenim interesima. Naš primarni interes je očuvanje dejtonskih prava Srpske. Normalno je da imamo dobre odnose sa zemljom u kojoj je mirovni sporazum potpisan, ali i sa zemljom koja je u Savjetu bezbjednosti UN dosljedno i bez izuzetka branila svako njegovo slovo, posebno u vremenima kada su pojedini pokušavali da ga mijenjaju izmišljajući takozvani “duh Dejtona”.
OHR i Christian Schmidt su ostavili pečat i u 2025. Dolazi li vrijeme u kojem će BiH funkcionisati na dogovoru domaćih lidera?
-Ispravila bih Vas – OHR nije ostavio nikakav pečat, jer Šmit nikada nije potvrđen u Savjetu bezbjednosti UN. Ne bih se ni previše bavila njime, jer dajemo značaj koji realno nema, osim kod najradikalnijih krugova političkog Sarajeva. BiH može funkcionisati samo na osnovu konsenzusa demokratski izabranih predstavnika tri konstitutivna naroda. Postojanje OHR-a je već dugi niz godina besmisleno, jer umjesto da podstiče dogovore, često jednoj strani daje alibi da dogovore izbjegava. Mi živimo u Evropi u kojoj dominira najuspješniji mirovni projekat u istoriji kontinenta – EU. U toj zajednici se odluke donose konsenzusom 27 država članica, koje su međusobno daleko različitije nego što smo mi u BiH. Nije baš da Finac i Portugalac dijele mnogo toga zajedničkog u kulturološkom, jezičkom ili istorijskom smislu, pa ipak uspijevaju da dođu do dogovora. Ako je to moguće tamo, moguće je i ovdje. Jedan od preduslova za to je uklanjanje svih prepreka domaćim dogovorima, a to su nesumnjivo dijelovi međunarodne zajednice, najčešće kroz djelovanje OHR-a. Svjedočila sam dogovorima koji su propali isključivo zbog intervencija međunarodnog faktora. To nije dobro, jer ti ljudi neće ostati da žive ovdje. Mi hoćemo – i moramo se više poštovati.
Da li je Dejton, u izvornom obliku, dovoljan okvir za BiH?
-Jeste – bez ikakve dileme. Dejtonski mirovni sporazum je na racionalan, sveobuhvatan i istorijski utemeljen način apsolvirao odnose na ovom prostoru i ponudio mehanizme da se tragedije više nikada ne ponove. Istorija ovih prostora duboko je opterećena pokušajima dominacije jednih nad drugima. Srpske rane, posebno iz Drugog svjetskog rata, i danas su duboke i žive u kolektivnom pamćenju. Upravo zato je Dejton važan – jer je svima dao jednako pravo na BiH, ali i jednako pravo na sebe, kroz jasno definisane mehanizme zaštite vitalnih nacionalnih interesa.
Dejtonski sporazum nije samo mirovni akt već i politički i demokratski okvir koji je uspostavio institucionalne mehanizme za rješavanje problema, kako se više nikada ne bi rješavali oružjem, kao što je to, nažalost, više puta bio slučaj u 20. vijeku. Neizmjerno sam ponosna na Srpsku. Uprkos pokušajima da bude isprovocirana, pritiscima i izazovima, ostala je privržena miru, stabilnosti i Dejtonu. Mnogo puta su neki priželjkivali sukobe – mi smo birali mir.
