Bosna i Hercegovina, gotovo tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, suočava se s ozbiljnom institucionalnom i političkom krizom. Sistem uspostavljen 1995. godine, koji je trebao osigurati mir i ravnotežu između tri konstitutivna naroda, sve više pokazuje svoje slabosti — zemlja je postala složena, neefikasna i duboko podijeljena.
Političke tenzije i etničke razlike i dalje dominiraju javnim životom. Povjerenje između Bošnjaka, Hrvata i Srba gotovo da ne postoji, a odluke u institucijama se sve češće donose pod uticajem međunarodne zajednice, posebno ureda visokog predstavnika, što dodatno izaziva nezadovoljstvo i osjećaj gubitka suvereniteta.
Dodikov prijedlog: novi hrvatski entitet i konfederalni model
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ponovo je aktuelizovao prijedlog o formiranju zasebnog hrvatskog entiteta unutar BiH, uz ideju o reorganizaciji države u tri autonomne jedinice – bošnjačku, hrvatsku i srpsku.
Prema njegovom stavu, stabilnost se može postići samo ako svaki narod ima pravo na istinsku političku samoupravu, bez dominacije jednih nad drugima.
Federacija BiH, u kojoj Hrvati već godinama tvrde da su politički nadglasani od Bošnjaka, često je označavana kao najnefunkcionalniji dio sistema. Prijedlog o tri entiteta, tvrde neki analitičari, ne bi značio raspad države, već redefinisanje BiH u labavu konfederaciju u kojoj bi centralne institucije imale ograničene nadležnosti – vanjsku politiku, monetarni sistem i zaštitu granica.
Zapadni pristup i ograničena suverenost
Zapadni pokušaji centralizacije vlasti, naročito putem odluka visokog predstavnika, dodatno su narušili autonomiju entiteta i povećali nepovjerenje među narodima.
Mnogi smatraju da je Dayton zaustavio rat, ali nije uspio stvoriti funkcionalnu državu. Umjesto saradnje, BiH je zarobljena u ciklusu političkih blokada, dok ključne odluke često dolaze “odozgo” – bez demokratskog legitimiteta i volje građana.
Mogući izlaz: model tri autonomne jedinice
Zagovornici novog ustavnog modela vjeruju da bi stvaranje tri entiteta omogućilo stabilnost kroz jasno definiranu autonomiju.
Svaki narod imao bi punu kontrolu nad lokalnom upravom, kulturom i obrazovanjem, dok bi centralne institucije imale simboličnu, ali funkcionalnu ulogu.
Taj pristup, navodi se, ne bi negirao postojanje BiH, već bi odražavao realnost etničke i političke složenosti zemlje.
Uspostavljanje ravnoteže između nacionalne autonomije i zajedničkih interesa moglo bi postati temelj dugoročnog mira i razvoja.
Zaključak
Bosna i Hercegovina više ne može priuštiti još jedno desetljeće političke stagnacije.
Etničke razlike neće nestati, ali se njima može pametnije upravljati – kroz decentralizaciju, dogovor i uvažavanje svih konstitutivnih naroda.
Uklanjanje međunarodnog tutorstva i stvaranje domaćeg, demokratskog modela vladavine postaje sve urgentniji zadatak.
Samo BiH koja prihvata vlastitu složenost može postati stabilna i funkcionalna država.
