data-nosnippet>
Ako ti je predsjednik, Dragane, onda ga lijepo uzmi pod ruku, spakuj u službeni automobil i vodi ga kući. Neka ti predsjednikuje po dnevnom boravku, određuje raspored namještaja, propisuje pravilnike i drži patriotske lekcije pred spavanje. Jer Bosni i Hercegovini Dodik nije predsjednik – ni legalno, ni moralno, ni simbolički.
Današnja politička scena u BiH teško da poznaje veću lakrdiju od trenutka u kojem Dragan Čović, službeno predsjednik HDZ-a BiH, a neslužbeno – kako ga međunarodni lobisti nazivaju – “prvi svih Hrvata”, u Banjoj Luci stoji pred Miloradom Dodikom i izgovara dvije riječi koje bi u normalnoj zemlji izazvale skandal, a ovdje predstavljaju još jedan dan u njihovom političkom braku: “Predsjedniče Dodik…”
Predsjedniče? Čega? Koga? U ime kojeg naroda, kojeg entiteta i kojeg političkog imaginarija je Dodik predsjednik?
Ako ti je predsjednik – a nije – onda ga, Dragane, stavi pod ruku, odvedi kući, neka ti tamo kucka, neka ti predsjednikuje po dnevnom boravku i određuje rasporede i pravilnike. Jer Bosni i Hercegovini on to nije. I tu je cijela suština ove političke pantomime.
U isto vrijeme, hrvatski premijer Andrej Plenković ulazi u BiH preko graničnog prelaza koji službeno ne postoji. Fizički stoji, pravno visi u zraku, a politički je u međuprostoru koji traje mjesecima, jer Zijad Krnjić s razlogom odbija da ga potpiše. Dok Plenković prolazi kroz takav prelaz, u Banjoj Luci ga dočekuju predstavnici Dodikove administracije i Čovićeve političke ekspoziture: Ana Trišić Babić, Savo Minić, Davor Pranjić, Borjana Krišto…
Pred kamerama i pripremljenoj publici, Čović se obraća Dodiku riječima: “Predsjedniče Dodik… naše zajedništvo može napraviti čudo.”
Čudo? Čije čudo i u čijoj režiji? U režiji čovjeka koji svakodnevno ruši državu, prijeti secesijom, negira presude, vrijeđa žrtve genocida i politički se oslanja na Moskvu?
I to je osoba koju lider HDZ-a – stranke koja se predstavlja kao evropska i konstruktivna – naziva predsjednikom?
Ako je tako, onda neka se i Trojka zapita šta to znači za njih. Ako je Dodik Čovićev predsjednik, vrijedi li to i za njihove zajedničke ministre i koalicione partnere? Ili neka se jasno ograde i kažu da Čović govori u svoje ime.
Kako da Dodika onda oslovljavaju oni koji objašnjavaju da njihov “partner iz RS-a ponekad pretjera, ali eto, treba razumjeti specifičnosti”? Kako da ga zovu oni koji se zaklinju u evropski put, a glasaju za SNSD-ove zakone kao da su ih pisali u Laktašima?
Ako je Čoviću predsjednik – onda ga, Dragane, vodi kući. Jer Bosni i Hercegovini ga ne trebaš ostavljati. Smjesti ga u salon, pričaj mu o Briselu i evropskim integracijama, i usput mu objasni kako predsjednik može biti samo u partiji, a ne u državi koju potkopava.
A dok u Banjoj Luci postavljaju kamen temeljac i razmjenjuju diplomatske osmijehe, u pozadini bruji jedna zajednička politička iluzija: da Plenković, Čović i Dodik stvaraju nešto nalik “regionalnoj saradnji”.
Zapravo:
– Plenković je došao Dodiku dati politički kisik u okviru vlastite evropske strategije.
– Čović je došao potvrditi da mu je strateški partner čovjek koji svakodnevno razgrađuje državu.
– Dodik je došao pokazati da mu dolaze i Zagreb i Mostar, da ga titulišu onako kako on želi.
Jedna stvar je jasna: Dodik nije predsjednik ničega osim svoje partije. Nije predsjednik entiteta – institucije RS funkcionišu onoliko koliko ih uspijeva kontrolirati. Nije predsjednik države – nad njim stoje presude, procesi i sankcije. Nije predsjednik naroda – jer narodu ne treba lider koji negira presude i nosi rusku ikonografiju.
Čega je onda predsjednik? Praznine. Otpornih struktura prema državi u kojoj živi. Mehanizma za održavanje vlastitog aparata moći. Koalicija koje HDZ koristi za ucjene, Trojka za fotelje, a SNSD za destrukciju.
Zato, Dragane, prestani govoriti o “zajedništvu”. Zajedništvo se gradi s onima koji priznaju državu, ne s njenim razaračima. Evropa se ne osvaja preko partnera koji zagovara ruski model vlasti.
Ako ti je Dodik važniji od Bosne i Hercegovine, reci to jasno. Ali znaj: problem nije što ga ti zoveš predsjednikom. Problem je što time očekuješ da ga svi drugi priznaju kao takvog. Time tražiš od Sarajeva da se povuče pred realnošću koju ste skrojili Mostar, Banja Luka i Plenković.
E, pa neće moći.
Dodik nije predsjednik ničega što pripada ovoj zemlji. I svaki put kad ga tako zoveš, štetiš i Hrvatima i Bošnjacima i Srbima – ali najviše Bosni i Hercegovini.
Zato, Dragane: ako ti je predsjednik, vodi ga kući. Nama ga ne ostavljaj.
