Bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić odgovorio je na posljednju izjavu Milorada Dodika, u kojoj tvrdi da je Izjava o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini “protivustavna i zabrinjavajuća sa stanovišta srpskog, a vjerovatno i hrvatskog naroda”.
– Evo ga opet, oglasio se. Milorad Dodik, čovjek koji već godinama pokušava dokazati da je stvarnost zapravo fleksibilna kategorija, nešto poput plastelina: razvlačiš je, gnječiš, preoblikuješ… dok ne počne ličiti na ono što ti politički treba – izjavio je Cerić.
U Dodikovom svijetu, ocijenio je Cerić, sudske presude nisu činjenice nego “mišljenja”, historija je stvar lične interpretacije, a genocid, očigledno tema o kojoj se može “raspravljati”, kao da je riječ o vremenskoj prognozi, a ne o najteže dokumentovanom zločinu u modernoj Evropi.
– I onda, s tom istom lahkoćom ignorisanja stvarnosti, pojavi se na konferenciji i ozbiljnim tonom upozorava na “opasnost” od izjave koja osuđuje govor mržnje i islamofobiju. Zamislite tu prijetnju: ljudi su se okupili da kažu da mržnja nije u redu. Zaista alarmantno. Gotovo subverzivno – naveo je on.
Ali tu ironija tek počinje, dodao je Cerić.
– Jer u Dodikovoj logici, svaka osuda mržnje je zapravo napad. Svaki pokušaj da se zaštiti dostojanstvo jedne zajednice automatski postaje prijetnja drugoj. To je politička alhemija u kojoj se elementarne civilizacijske vrijednosti pretvaraju u “dokaz zavjere”.
Naravno, neizostavni rekvizit te predstave je i famozna “Islamska deklaracija”, dokument koji se koristi kao univerzalni odgovor na sve, nešto poput političkog daljinskog upravljača: kad god nestane argumenata, samo pritisneš dugme i eto, prijetnja je tu – naglasio je Cerić.
Najzanimljiviji dio je, međutim, taj kontinuirani pokušaj da se žrtve predstave kao opasnost, akcentirao je on.
To je retorički salto mortale koji zahtijeva ili zapanjujuću dozu cinizma ili potpuno odsustvo osjećaja za realnost. Jer kako drugačije objasniti tvrdnju da su oni koji su preživjeli genocid zapravo ti koji “ugrožavaju druge”?
I onda dolazimo do možda najapsurdnijeg momenta: negiranje islamofobije, izgovoreno u kontekstu u kojem se upravo kroz takve izjave i narative kontinuirano proizvodi nepovjerenje prema jednoj vjerskoj i nacionalnoj grupi. To je kao da neko uporno pali vatru i istovremeno uvjerava sve oko sebe da dim ne postoji.
Ali možda je najveća ironija u tome što ova vrsta retorike sve više gubi svoj efekat. Ono što je nekada imalo težinu danas sve češće zvuči kao loše napisana repriza, ista radnja, isti likovi, isti dijalozi, samo sa sve manje publike koja vjeruje u zaplet – naveo je reis Cerić.
Ljudi nisu slijepi, naglasio je – vide kontradikcije, vide kako se stvarni problemi: ekonomija, odlazak mladih, životni standard, guraju u stranu da bi se održavao narativ stalne ugroženosti, vide kako se tenzije proizvode, a ne rješavaju.
– I na kraju ostaje samo jedno pitanje: koliko puta se ista priča može ponoviti prije nego što postane očigledno da nije riječ o istini, nego o potrebi da se istina stalno izbjegava?
Jer stvarnost ima jednu nezgodnu osobinu: ne nestaje zato što je neko glasniji od nje – poručio je Cerić.