Da li bi radnik trebao odlučivati kako će se njegov bruto iznos uplaćivati?
Rasprave oko povećanja minimalne plate u Bosni i Hercegovini na 1.000 KM izazvale su burne reakcije. Dok radnici pozdravljaju odluku kao korak prema dostojanstvenijim uslovima rada, poslodavci su izrazili nezadovoljstvo zbog visokih poreza i doprinosa koji dodatno opterećuju poslovanje.
Ovo je ponovo otvorilo pitanje – da li bi radnik trebao imati pravo odlučivati kako će se njegov bruto iznos raspoređivati?
Šta je bruto iznos i koliko radnik zapravo “košta”?
Bruto plata je ukupni iznos koji poslodavac izdvaja za radnika, uključujući sve poreze i doprinose koje je dužan uplatiti državi. Za minimalnu platu od 1.000 KM neto, poslodavac zapravo mora izdvojiti oko 1.730 KM bruto. Razlika odlazi na poreze, doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje te druge obaveze.
Međutim, prosječan radnik često nije svjestan koliko njegov rad “košta” poslodavca niti koliko od ukupnog iznosa završi u državnoj kasi. Ova netransparentnost doprinosi nezadovoljstvu na obje strane – radnici osjećaju da zarađuju premalo, dok poslodavci smatraju da su preopterećeni.
Mogućnost direktnog raspolaganja bruto iznosom
Jedna od ideja koja se spominje u ovakvim situacijama jeste da poslodavac radniku isplati cijeli bruto iznos, a da radnik samostalno odlučuje kako će taj novac rasporediti. Primjera radi, radnik bi mogao birati da li će dio sredstava uplatiti u državni penzioni fond, privatno zdravstveno osiguranje, ili štedjeti za budućnost.
Ovakav sistem, prisutan je u nekim zemljama, a pružio bi građanima veću kontrolu nad sopstvenim novcem i istovremeno bi zahtijevao odgovornost i edukaciju. Radnici bi morali biti svjesni obaveza prema društvu, poput uplaćivanja penzije i zdravstvenog osiguranja, kako bi osigurali zaštitu u starosti ili u slučaju bolesti.
Potencijalne prednosti i izazovi
Prednost ovakvog modela je povećanje transparentnosti – radnici bi tačno znali koliko njihov rad vrijedi i koliko država uzima kroz poreze i doprinose. To bi moglo podstaći veći interes za učešće u javnim raspravama o fiskalnoj politici i efikasnosti trošenja javnih sredstava.
Međutim, izazovi su mnogobrojni. U društvima poput našeg, gdje je finansijska pismenost na niskom nivou, postoji opasnost da bi mnogi radnici zapostavili ključne uplate, poput penzionog ili zdravstvenog osiguranja, što bi dugoročno moglo dovesti do socijalnih problema. Također, država bi izgubila značajan dio prihoda koji koristi za finansiranje javnih usluga.
Vrijeme za dublju reformu?
Trenutni sistem je opterećujući za poslodavce i netransparentan za radnike. Povećanje minimalne plate otvorilo je mnoga pitanja o održivosti postojećeg modela, a jedno od njih je i pitanje uvođenja fleksibilnijih opcija za raspodjelu bruto iznosa.
Iako bi promjena zahtijevala ozbiljne reforme i edukaciju građana, dugoročno bi mogla doprinijeti transparentnijem i pravednijem sistemu. S obzirom na trenutnu situaciju, možda je vrijeme da se o ovakvim idejama ozbiljno razmisli. Građani bi, osim što bi postali svjesniji svog doprinosa državi, mogli i odgovornije upravljati svojim finansijama.
