Ne računajući zvaničnike Bosne i Hercegovine, visoki predstavnik Christian Schmidt od imenovanja na ovu funkciju najintenzivnije političke kontakte ostvaruje upravo sa zvaničnicima Republike Hrvatske. Njegovi sastanci sa hrvatskim državnim vrhom postali su pravilo, a ne izuzetak, što otvara ozbiljna pitanja o političkoj distanci i stvarnoj ulozi OHR-a u regionalnom kontekstu.
Posljednji u nizu takvih susreta održan je s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Bio je to već peti Schmidtov sastanak ove godine sa predstavnicima susjedne države, piše Senija Mahinić za Istraga.ba.
Početkom marta ove godine, hrvatski premijer Andrej Plenković ugostio je Schmidta u Zagrebu, u trenutku kada je najbliži politički saveznik hrvatskih vladajućih struktura, Milorad Dodik, inicirao jednu od najozbiljnijih političkih kriza u Bosni i Hercegovini u posljednje dvije decenije. Upravo tada, Schmidt je iz Zagreba poručio:
„Međunarodna zajednica, posebno potpisnice mirovnog sporazuma, imaju mnogo iskustva u osiguranju stabilnosti i teritorijalnog integriteta BiH“
Mjesec dana kasnije, 12. aprila, novi susret Schmidta i Grlić Radmana upriličen je na Diplomatskom forumu u Antaliji. Manje od dvije sedmice nakon toga, visoki predstavnik se ponovo pojavio u Zagrebu, gdje je održan sastanak sa Plenkovićem i Grlićem Radmanom. Hrvatski premijer je tom prilikom osudio poteze koji, kako je naveo, „ugrožavaju Dejtonski okvir i funkcionalnost BiH“. Međutim, u praksi je izostala svaka politička posljedica – kadrovi SNSD-a ostali su u Vijeću ministara zahvaljujući upravo glasovima HDZ-a BiH.
Kontinuitet ovakvih susreta nastavljen je i tokom međunarodne konferencije Dubrovnik Forum, održane u julu 2025. godine, kada se Schmidt još jednom sastao s Plenkovićem. Ukupno gledano, u prethodnim godinama visoki predstavnik je održao više od deset sastanaka sa hrvatskim zvaničnicima, ostavljajući snažan utisak da Zagreb u značajnoj mjeri utiče na njegovo viđenje političkih procesa u Bosni i Hercegovini.
Iako formalno podnosi polugodišnje izvještaje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, u javnosti se sve češće stiče dojam da visoki predstavnik suštinski odgovara institucijama Republike Hrvatske. Kontinuiranim sastancima bez neophodne političke distance normalizira se politika Zagreba prema Bosni i Hercegovini, koja već godinama ima destabilizirajuće elemente. Time se uloga Hrvatske opasno izjednačava s ulogom OHR-a – institucije koja bi trebala biti garant zaštite bh. institucija i ravnoteže unutrašnjih političkih odnosa.
Bez obzira na to kako visoki predstavnik doživljava vlastitu ulogu, činjenica ostaje da njegove odluke mogu nadomjestiti najviše zakonodavne i izvršne organe Bosne i Hercegovine. Izvan granica zemlje, on nesumnjivo predstavlja državu i ima obavezu da štiti njene interese, makar i na simboličkom nivou.
Izostanak bilo kakve javne kritike, čak i u trenucima kada je Hrvatska indirektno podržavala djelovanje Milorada Dodika kroz kadrove sestrinske stranke u BiH, godinama gradi percepciju u kojoj se Zagreb prikazuje isključivo kao dobronamjerni medijator. Takav narativ zanemaruje realnost u kojoj Hrvatska kroz stalne političke pritiske na Sarajevo nastoji utjecati na same temelje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U odnosima sa susjednim državama, visoki predstavnik bi morao djelovati prvenstveno kao zaštitnik interesa Bosne i Hercegovine. Schmidt u kapacitetu u kojem djeluje predstavlja instituciju BiH, a ne Hrvatske niti bilo koje druge države. Dok unutar zemlje ima ulogu medijatora, izvan njenih granica njegova odgovornost je znatno šira – odgovornost koju, svjesno ili ne, očigledno zanemaruje.
Visoki predstavnik nema samo obavezu da štiti bh. institucije od političkih aktera koji ih podrivaju iznutra, već i od faktora koji djeluju izvan granica države. Iako ne može nametati odluke Zagrebu ili Beogradu, svojim javnim djelovanjem, porukama, političkom atmosferom koju stvara i percepcijom koju gradi, itekako može utjecati na njih – barem u smislu političkog odvraćanja.