Večeras dok smo dijelili iftare jedna od nana mi reče da sačekam da mi nešto da, tihim glasom prošaputa želeći da sakrije svoje dobro djelo: “Sačekaj, stani, da ti dam čokoladu.”
“Ma nemoj, ne treba, ne volim ja čokoladu.” : rekoh malo povišenim tonom. Žao mi da uzimam možda ona baš tu čokoladu voli.
“Šuti, neka, ko još ne voli čokolade. Stani tu sad ću ja.”
Donese ovu čokoladu, ali zamotanu u ovaj papir, što ovaj poklon učini još dražim i ljepšim, morao sam uzeti sa zadovoljstvom.
Naumpade mi kako će vjernička duša biti zamotana u bijelo mirisno ruho u bijele mirisne čaršafe kada je meleki na nebo ponesu.
Takve su naše nane, naše majke. Kako bi bilo dobro da ih češće obilazim. Sve sebi kažem hoću, moram, a sve nešto ima “preče”. Dok ovo dok ono, samo sa još ovo…
A kako je rečeno u predajama kad nas naš Gospodar pita zašto Ga nismo obilazili, robovi će reći i čuditi se kako su oni, stvorenja mogli obilaziti Gospodara svjetova Svoga Stvoritelja?
A Gospodar će reći da smo obišli bolesnog, da smo posjetili unesrećenog, da smo obišli iznemoglog i usamljenog tamo bi Ga našli.
Tamo bi našli Nešeg Gospodara kako se brine o svima njima.
Shvatih zašto se tako lijepo osjećam kad ponekad obiđem usamljenog, kad posjetim bolesnog, shvatih zato da tamo nađoh zadovoljstvo koje se ne može ničim kupiti niti steći.
Ramazan je prilika da popravimo svoje stanje, a popravit ćemo ga ako se brinemo o komšiji kojeg nema ko obići, o bolesnom kome samo lijepa riječ treba, popravit ćemo svoje stanje ako se pobrinemo o rodbini i više vremena s njima provedemo.
Namiriši se dušom dobrote u kući majke kojoj slabo ko otvori vrata, mirisat ćeš vječno najljepšim mirisom.
(Ahmed Hrustanović)
