Historičar Dragan Popović, autor prve naučne knjige u Srbiji o genocidu u Srebrenici, govorio je o režimu koji stvara kulturu negiranja i relativiziranja, te o vlastitoj potrebi da, uprkos pritiscima i prijetnjama, poziva srpsku akademsku i društvenu zajednicu na suočavanje s prošlosti i pronalazak načina da se mladima približe činjenice iz ‘90-ih.
Knjiga “Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica”, nastala je istraživanjem dokumenata Haškog tribunala u želji da se podaci o žrtvama i počiniocima zločina sistematizuju, ali i potrebi da se govori o odnosu Srbije prema genocidu, nakon genocida.
“U javnosti non-stop ćete da čujete tu priču da su se muslimani pobili među sobom, da su poginuli dok su išli kroz šumu, da su stradali u minskim poljima, da su to legitimne vojne operacije, nije njih niko streljao, i ako ih je streljao, to neki luđak uzeo pa streljao neke ljude, nemamo mi ništa s tim. E to vam mnogo govori o samom zločinu”, kaže Popović.
Objašnjava da su to sredstva koja političke elite i akademska zajednica u Srbiji koriste za pravljenje cijele kulture relativiziranja i negiranja genocida dok izbjegavaju direktno veličanje zločina “svojstveno seoskim veseljima”.
“To je ono kad sednete u kafanu pa vam kažu: ‘Malo smo ih pobili.’ Ali zvanični narativ to ne sme da kaže i neće nikad da kaže, koliko god da je nacionalistički, nego će da nađe da su oni Bošnjaci upali u minsko polje, ali da ih niko nije streljao. O tome bih ja volio da se u Srbiji razgovara. Da vidimo što mi nalazimo bilo kakve narative da nešto sakrijemo”, objašnjava.
Kaže kako je provociranje tog razgovara u Srbiji vodeća ideja njegovog djelovanja.
“Ajde da razgovaramo što mi krijemo da je ta vojska ubila 8.000 ljudi, da je očigledno imala namjeru da Bošnjaci u srednjem Podrinju budu uništeni”, govori Popović.
Prije nego što se posvetio naučnom radu, Popović je bio aktivista. Prvi put je iz Srbije u Potočare otišao 2004. godine i nakon toga je kontinuirano radio sa žrtvama u Srebrenici. Kaže da, osim otpora i pritisaka, nema reakcije režima na njegov i rad kolega.
Na promocije njegove knjige u Srbiji, ako i dođe neko iz politike, kaže, pojave se marginalne političke grupacije i smatra da je genocid odavno prestao biti bitno političko pitanje u Srbiji.
“Čak se, naprimer, glavne opozicione stranke uopšte ne izjašnjavaju tu. Neće oni da kažu ništa, ni za, ni protiv, nit će ko da ih pita”, govori Popović.
Smatra da je došlo do zamora u društvu za ove teme, ali primjećuje i da, zbog statusa “neprijatelja države” koji stiču oni koji pozivaju na suočavanje s prošlosti, mladi historičari ne žele da ulaze u tu vrstu rizika.
“Sad moramo da nađemo nove načine, pre svega kako da novim generacijama pristupimo i kako da s njima razgovaramo o svemu tome šta njima znače ’90-e”, navodi.
Uprkos brojnim pritiscima, prijetnjama i upadima policije u kancelarije nevladine organizacije kojom rukovodi, Popović ne odustaje od pokretanja dijaloga o prošlosti i pozivanja na nužnost priznavanja zločina i žrtava.
Podsjeća da je tokom ’90-ih i ranih 2000-ih postojala ideja da svako treba da “počisti svoje dvorište” te objašnjava da on i njegove kolege rijetko pričaju o zločinima nad Srbima, kako kaže, ne zato što ih smatraju nevažnim, već jer misle kako time ne postižu društvenu svrhu.
“Ja bih, naprimer, voleo jako, da se to ne shvati ni kao relativizacija ni kao umanjenje bilo čijih žrtava, al’ da neko sutra od bošnjačkih vlasti, od predstavnika bošnjačke elite u toj Srebrenici stavi jednu ružu za tu Srebreničanku, doktorku Radu, koja je ostala tamo da leči ljude i koja je ubijena”, kaže Popović.
