U novopazarskom selu Lukocrevo, gdje žive Srbi i Bošnjaci, glavna tema nisu razlike. Mještani najčešće govore o putu. Ne o metaforičkom, nego o pravom, zemljanom, izrovanom makadamu koji spaja džamiju i manastir, Srbe i Bošnjake, prošlost i budućnost.
U središtu te priče su iguman Gavrilo i imam Džemil Destanović, dvojica vjerskih autoriteta koji su, umjesto da se zatvore u okvire svojih bogomolja, odlučili da djeluju zajedno, za dobrobit čitavog sela.
Put, kažu, znači život. Jer ovdje, gdje žive i muslimani i pravoslavci, asfalt nije samo olakšica, on je obećanje da selo neće ostati prazno.
Naizgled obična inicijativa za izgradnju puta prerasta u snažnu poruku zajedništva i uzajamnog poštovanja.
Džamija u koju prašina ulazi kroz prozor
– Put je žila kucavica opstanka jednog naroda – kaže imam Džemil efendija Destanović, stojeći pred bijelom džamijom koja se gradila više od deset godina, zahvaljujući upornosti mještana, donacijama iz Sandžaka, Srbije i dijaspore.
