data-nosnippet>
Među više od 6.500 bijelih nišana u mezarju Potočari, izdvaja se jedan križ – grob Rudolfa Hrena, jedinog Hrvata žrtve genocida u Srebrenici 1995. godine. Njegov grob nalazi se u sjeni mlade lipe, kao simbol suživota, ali i tragedije koja je zadesila cijeli region.
Rudolf Hren, kojeg su porodica i prijatelji zvali Rudi, živio je u Srebrenici od najranijeg djetinjstva. Njegovi roditelji, Barbara i Aleksandar, doselili su se 1960. godine iz Beočina, a Rudi je tada imao svega tri mjeseca. Odrastao je, školovao se i osnovao porodicu u tom malom podrinjskom gradu – oženio se Hatidžom, s kojom je imao kćerku Dijanu.
Rudi je posljednji put viđen 11. jula 1995. godine u 13 sati. Dok su žene i djeca evakuisani ka Potočarima, on je, poput hiljada muškaraca, pokušao bijeg kroz šumu. Nažalost, uhvaćen je u selu Kamenica, strijeljan u Kozluku, a potom zakopan u sekundarnu grobnicu, prema tadašnjoj praksi prikrivanja ratnih zločina.
Uprkos činjenici da je bio Hrvat, Rudi je živio među Bošnjacima i s njima dijelio sve teškoće rata. Zbog toga je sahranjen u Potočarima, uz katolički obred, zajedno s prijateljima i saborcima s kojima je stradao.
Porodica Hren doživjela je još jednu tragediju – Rudijev mlađi brat Ivan, koji je služio JNA u Pančevu, poginuo je na ratištu u Hrvatskoj.
Kada su nakon rata pokušali dobiti hrvatsko državljanstvo za Dijanu, suočili su se s birokratskim preprekama. Upitani na osnovu čega traže državljanstvo, te bez dokaza o očevom identitetu, njihova molba je odbijena. Nakon toga, porodica je odlučila da više ništa ne traže od Hrvatske.
Rudijeva priča ostaje snažan podsjetnik na suživot, stradanje i moralnu odgovornost svih nas. Njegov križ u Potočarima nije samo simbol jedne porodice, već i poruka svijetu – da zlo ne bira vjeru ni ime, a pravda i sjećanje ne smiju imati granice.
