Dodikovo divljanje i glumljenje predsjednika entiteta RS sigurno nije ono što je obećao Amerikancima, kazao je
U sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku, 17. novembra je, u znak sjećanja na žrtve srebreničkog genocida, otkriven spomenik „Cvijet Srebrenice“, čiji je autor bosanskohercegovački umjetnik Adin Hebib.
Pored predsjednice Udruženja Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa Munire Subašić, članova Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i Željka Komšića, ceremoniji su prisustvovali ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i ambasador BiH u UN Zlatko Lagumdžija.
Kada smo pokrenuli pitanje postavljanja spomenika žrtvama srebreničkog genocida, gorjela je Ukrajina. Kako smo odmicali, počinjala je da gori i Gaza u kojoj je na djelu nešto što će, vjerujem, i međunarodni sudovi uskoro definirati kao genocid. U takvim okolnostima, tri decenije nakon genocida u Srebrenici, uspjeli smo svijet podsjetiti na ono što je ne samo bosanskohercegovačka, nego i rana cijele regije – kaže za Pobjedu ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija.
Ambasador Lagumdžija podsjeća da je, nakon Holokausta, Međunarodni tribunal u Hagu do sada utvrdio i presudio genocid u Ruandi, počinjen nad etničkom grupom Tutsi, i u Srebrenici.
Pošto je usvojena Rezolucija UN kojom je uspostavljen Dan sjećanja na genocid u Ruandi, smatrali smo obavezom zatvoriti krug i proglasiti Dan sjećanja na genocid u Srebrenici – objašnjava ambasador Lagumdžija.
Govorite o Rezoluciji Generalne Skupštine UN, donešene maja 2024. godine, kojom se 11. jul proglašava Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, ali i osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca?
Tako je. Mislili smo da će i Rezolucija UN i postavljanje spomenika srebreničkim žrtvama pomoći pomirenju, koje bi bilo zasnovano na istini i pravdi; također, vjerovali smo da je to što radimo važno i zbog prevencije genocida u svijetu.
Na spomeniku „Cvijet Srebrenice“, koji ste postavili ispred UN, ne piše ko je počinio genocid. Zašto se ne pominje Vojska bosanskih Srba?
Zato što je Rezolucijom o uspostavljanju Dana sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine zapravo postavljen temelj spomeniku „Cvijet Srebrenice“. Pored toga, na tabli spomenika moglo je biti ispisano 120 riječi, ali samo onih spomenutih u Rezoluciji. Taj se dokument, inače, referira na presude za genocid Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću i generalu Nebojši Krstiću.
Pored spomenika imate i tablu sa QR kodom, koji vodi do linka na kojem možete pratiti sve faze srebreničkog genocida. Činjenice, dakle, ne utvrđuje spomenik; one su odavno utvrđene: genocid je počinila Vojska Republike Srpske, kojom je komandovao Ratko Mladić. Važno je da na tabli piše – genocid.
Spomenik „Cvijet Srebrenice“ podigle su UN, dok je devetnaest država podržalo i učestvovalo u pripremama teksta Rezolucije UN o Srebrenici.
Iskreno sam vjerovao i očekivao da će se te 2024. godine Srbija pridružiti i biti kosponzor dokumenta koji osuđuje srebrenički genocid.
Zašto ste to očekivali?
Zato što se Rezolucija pozivala na međunarodno pravo, na presude međunarodnih sudova koji su imenovali i identifikovali zločin, jasno i precizno naglasivši da nisu odgovorni narodi, nego pojedinci. Imenom i prezimenom.
Budući da ste dugo u politici, da su Vam poznata politička i društvena kretanja u regionu, molim Vas, ambasadore, da mi objasnite na čemu ste temeljili očekivanja i nade glede kosponzorstva Srbije?
Na činjenici da je Skupština Srbije 2010. godine usvojila Deklaraciju o Srebrenici, koju su, uz moderiranje tadašnjeg premijera Turske Ahmeta Davutoglua, koordinirali tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić i predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić. Taj dokument, koji se referira na presude za genocid Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, sveobuhvatniji je, direktniji i u tom smislu precizniji od Rezolucije UN o osudi genocida u Srebrenici iz 2024. godine.
Zato je bilo za očekivati da inicijativu UN Srbija iskoristi kako bi potvrdila ono što je već usvojeno u srpskom parlamentu.
Da, ali Deklaraciju o Srebrenici 2010. godine nisu podržali radikali Vojislava Šešelja, time ni aktuelni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Naravno da od Vučića nisam očekivao da podrži Rezoluciju UN, ali sam vjerovao da će Srbija, iz praktično-političkih razloga, podržati ovaj dokument i na taj način sebe izvući iz blata u kojem se zaglibila. Da je to učinila, Srbija bi danas imala sasvim drugačiji tretman u svijetu. Na koncu, srpskom režimu ne bi bilo prvi put da sebe predstavi kao mirotvorce; ne znam zašto su to izbjegli učiniti 2024. Čak iako u to ne vjeruju, time bi stvorili sliku da Srbija postaje dijelom civiliziranog svijeta.
Nisam, dakle, rekao da sam vjerovao, nego da sam očekivao. U konačnici, naša je dužnost bila pružiti priliku Srbiji da se konačno suoči sa vlastitom prošlošću kako bi se mogla okrenuti i svojoj i budućnosti regiona, zasnovanoj na istini, pravdi i pomirenju.
Braneći zločine, zašto se većina Srba sa njima identifikuje, pitala se Latinka Perović. Je li Vama jasno?
Latinka Perović je bila jedna od najznačajnijih ličnosti koje smo imali u Jugoistočnoj Evropi. I kao političarka i kao povjesničarka. Njen intelektualni, ljudski i društveni angažman bio je nemjerljiv. Ako njoj to nije bilo jasno, kako bi moglo biti meni?!
Sjećam se da je uoči usvajanja Rezolucije Vučić poslao bivšeg ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Jeremića u Njujork, zaduživši ga da, na ovaj ili na onaj način, pojedine države članice UN ubijedi da ne glasaju za Rezoluciju. U martu 2024. godine Jeremić je došao u New York, u UN, i činio sve kako bi osujetio namjeru zemalja Južne Amerike i Afrike da podrže ovaj dokument. Jednog sam jutra slučajno naletio na Jeremića.
Gdje? U UN-u?
Ne, nego u njujorškom hotelu u koji ponekad svratim. „Joj, šta to radite?!“, pitao me je.
„Možemo li da razgovaramo?“ Rekao sam mu da sam zapanjen stavovima Srbije, onim što izgovaraju o Rezoluciji.
„Možda u lažima možete držati svoje građane, ali ne možete laži pričati ljudima u UN, koji ipak znaju šta je šta. Svi, dakle, znaju da lažete da u tom dokumentu piše da je to presuda srpskom narodu; nije. Uostalom, rezolucija koju ste usvojili u parlamentu Srbije direktnija je od ove, to dobro znaš“, rekao sam mu. Predložio je da pregovaramo o pojedinim ocjenama iznijetim u dokumentu.
O čemu konkretno?
O genocidu, naravno. Predložio sam da, nakon što se dogovorimo o uspostavljanju Dana sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, umjesto teksta naše Rezolucije, prepišemo dokument koji je usvojila Skupština Srbije 2010. „Ili, hajde da usvojimo samo naslov, bez teksta: Uspostavlja se Dan sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. To je sve!“, kazao sam. „Možemo li nekako izbaciti riječ – genocid“, pitao me je Jeremić.
Tako smo došli do suštine problema, a zatim stavili tačku na njegov pokušaj „pregovora“.
Tri decenije prošle su i od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Pored mira, što je dokument iz novembra 1995. donio Vašoj zemlji?
Pored mira, kažete… Isto pitanje mi je svojevremeno postavila jedna Vaša kolegica. „Ništa osim mira“, odgovorio sam i ugrizao se za jezik.
Sjetio sam se, naime, Vilija Branta i njegove poruke da mir nije sve, ali da bez mira ništa nije moguće. Jer Dejton nam je zaista donio mir i „odnio“ rat. Možda je njegova najveća „mana“ to što, nažalost, nije definirao ko je u tom ratu bio agresor a ko žrtva. Nisam bio u Dejtonu, nisam učestvovao u pregovorima, ali jesam u pripremi delegacije Bosne i Hercegovine.
Mislio sam da ne bi trebalo pregovarati sa Radovanom Karadžićem, nego sa ključnim akterima – Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom
U kojem svojstvu ste učestvovali u pripremama delegacije BiH?
Bio sam prvi potpredsjednik Vlade nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, izabrane u ljeto 1992. godine. Sve je počelo da se ruši, uključujući prvu vladu Stranke demokratske akcije predsjednika Alije Izetbegovića, iz koje su pobjegli neki Srbi, neki Hrvati i neki Bošnjaci.
Nakon njenog pada i prijema države u UN – zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom – u BiH je formirana Vlada nacionalnog jedinstva, čiji je premijer bio Jure Pelivan, a potpredsjednici Hakija Turajlić, Miodrag Simović i ja. Funkciju vicepremijera obavljao sam do 1993. godine, kada sam teško ranjen.
Gdje ste ranjeni?
Kao predsjednik Komiteta za saradnju sa Ujedinjenim nacijama bio sam zadužen za pregovore sa UN-om o humanitarnoj pomoći, o uspostavljanju vazdušnog mosta za Bihać, Goražde, Srebrenicu, Žepu, Sarajevo. Tog 22. maja 1993. godine, na prvu godišnjicu prijema BiH u UN, krenuo sam bio na pregovore o premještanju ranjenika sa tadašnjim komandantom UNPROFOR-a, francuskim generalom Filipom Morionom. Hodao sam ulicom, žurio na sastanak…
Mladić nas je preduhitrio: častio nas je granatama, od kojih je smrtno stradalo petnaestak civila. Imao sam sreće: bio sam teško ranjen, u bolnici proveo narednih devet mjeseci. Na koncu, vratio sam se u život, ali ne i u vladu: u međuvremenu je formirana nova. Ostao sam potpredsjednik Socijaldemokratske partije. U vrijeme pregovora sa UN, nisam se baš najbolje slagao i razumio sa generalom Morionom i Visokom komesarkom UN za izbjeglice Sadakom Ogatom..
Zašto?
„Mi smo neutralni“, ponavljali su. „Ne, niste neutralni“, odgovarao sam, „jer biti neutralan ne znači biti na matematičkoj sredini između ubice i žrtve. Biti neutralan znači biti na poziciji koja podrazumijeva zastupanje vrijednosti zbog kojih ste tu gdje ste, te učiniti sve kako bi se zaustavile ubice i zaštitile žrtve“. Nažalost, umjesto da je zaštite, žrtvu su pretvorili u stranu u sukobu.
Zato je embargo na oružje, što ga je Zapad uveo BiH, bio najmorbidnija stvar koja je mogla da zadesi moju zemlju. Obrazloženje je bilo da će se time smanjiti broj žrtava. I zaista ih je bilo manje na strani do zuba naoružanog agresora, budući da su pobijeni samo oni koji nisu imali oružje. Iako su nam stranci objašnjavali da je riječ o pregovorima čiji je cilj da smire agresore…
Srbija i Hrvatska su agresori?
Jesu. Imali smo dva dželata i žrtvu. Sa tom je idejom delegacija BiH otišla u Dejton, nadajući se da će se iz njega vratiti kao jedna država. U konačnici, kao tri šefa tri države koje su bile u ratu, potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma bili su Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. I kada danas Beograd i Zagreb kažu da su garanti Dejtonskog sporazuma, treba im reći – ne, niste. Vi ste potpisali, a i BiH sa vama, da se nećemo uzajamno napadati, da međusobno nećemo dovoditi u pitanje teritorijalni integritet i suverenitet. No, nisu svi u Dejton došli sa tom idejom.
Predsjednici Milošević i Tuđman – neprijatelji u Hrvatskoj, a saveznici u pokušaju komadanja BiH – imali su drugačije planove?
U Dejton su došli namjeravajući da se iz njega vrate sa djelovima BiH, koje bi pripojili svojim državama. Bila je to polazna pozicija i Srbije i Hrvatske. „Predsjedniče Izetbegoviću, želite li da pregovori završe sa BiH na što većem dijelu postojeće teritorije ili ćete se u Sarajevo vratiti sa državom na svih 55 kvadratnih kilometara, ali koja će biti labavija i uz mehanizme koji od nje u miru mogu napraviti ’normalnu’ zemlju“, pitao je glavni američki pregovarač Ričard Holbruk.
„Neću se raspravljati sa Miloševićem i Tuđmanom o tome koliko će kvadratnih kilometara ostati mojoj maloj državi. Sa Vama sam spreman razgovarati o tome kako će u svojih 55 kvadratnih kilometara izgledati BiH“, odgovorio je predsjednik Izetbegović. Bila je to kapitalno važna odluka.
Ništa se nije podrazumijevalo. I danas je, i zbog svega što je proteklih godina radio Milorad Dodik, glavni cilj sačuvati spoljni okvir jedinstvne i suverene države, a onda stabilizirati mir. Često čujem pitanje – hoće li biti rata.
Pa, hoće li?
Neće.
Kako to znate?
Pogledajte, na primjer, posljednju sjednicu SB UN, tokom koje je ambasadorica SAD devet puta u govoru koji je trajao tri minuta pomenula riječ – stabilnost. Pogrešno bi bilo poziv na stabilnost tumačiti kao uslugu secesionistima. Ne.
Poziv na stabilnost je jasno izrečena poruka da se vratimo vladavini prava, poštivanju sudova, teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemlje, te da se zaborave bilo kakve podjele i secesija. Amerika je veoma jasno Dodiku stavila do znanja da nema secesije. BiH je jedna država. Rat je opasan, ali je opasan i strah od rata, makar ostali u miru. I to se dešava u BiH.
Što se tačno dešava?
Rusi kažu da je neophodno BiH vratiti na originalni Dejton. U redu, ali Bosna živi originalni Dejton; onaj što u sebi sadrži mehanizme koji su napravili sud BiH, tužilaštvo, oružane snage, Upravu za indirektno oporezivanje,
Državnu graničnu službu. Sve je to originalni Dejton. Amerika ima svoj originalni Ustav, koji je dograđivan. U američkoj Deklaraciji o nezavisnosti nemate ni CIA, ni FBA, ni Upravu za vazduhoplovstvo, ni Ministarstvo zdravstva ili poljoprivrede. I Dejtonski mirovni sporazum je originalan sve dok se ne donese novi Ustav.
Lagumdžija: Neće biti rata, ‘Dejtona 2’ i trećeg entiteta, BiH ostaje jedinstvena
Kada?
Dejtonski mirovni sporazum sadrži tri elementa koji su sastavni dio ustavno-pravnog okvira BiH: međunarodno vojno prisustvo (nekada SFOR, danas EUFOR), zatim Visoki predstavnik sa Bonskim ovlastima i troje stranaca od ukupno devet sudija Ustavnog suda BiH. Oni se ne mogu mijenjati sve dok BiH ne postane država u punom kapacitetu, bez mogućnosti blokada i subverzija, odnosno dok ne uđe u EU ili u NATO. Uostalom, i Austrija je od Drugog svjetskog rata do ulaska u EU bila protektorat četiri velike sile – Amerike, UK, SSSR-a i Francuske.
Treći entitet ne bi mogao biti dio „dograđivanja“ ustavno-pravnog okvira koji pominjete?
Kao što su sve strane stigle u Dejton sa različitim ciljevima i idejama, tako danas imate one koji sanjaju tzv. Dejton dva. Ne vjerujem da će doći do toga, a sasvim sam siguran da o trećem entitetu nema govora.
Tim prije što je treći entitet način da neki političari ostanu na vlasti i da nastave da pljačkaju vlastiti narod. I Dodikova prijetnja secesijom tome je služila: zna se da će ulaskom u EU svi završiti kako zaslužuju – kao osuđeni kriminalci.
Dodik je htio da uzme parče države i da se proglasi njenim ocem, uvjeren da jedino u toj i takvoj državi neće odgovarati za kriminal. Slično rezonuju oni koji sanjaju treći entitet. Znate li ko je bio najveći dobitnik u Dejtonu? Franjo Tuđman i Hrvatska. Zašto? Zato što je dobio „polovinu federacije“ kroz polovinu vlasti u njoj, kao i trećinu vlasti na nivou BiH. Šta bi Hrvati dobili trećim entitetom? Isto, samo na mnogo manjem dijelu teritorije. Šta bi sa tim?! Nisam protiv trećeg entiteta zato što sam protiv interesa Hrvata u BiH, ne.
Nego?
Nego zato što ne vjerujem u podijeljena društva. U našoj regiji nije moguće obezbijediti stabilnost, prosperitet i održivi mir bez jedinstva u svim različitostima i međusobnog poštovanja. Nema mira u podijeljenim, segregiranim društvima, naročito u onima nastalim na krvi i zločinu, u onima iza kojih stoje Srebrenica i svi zločini na različitim stranama. Zato sam i protiv tzv. drugog entiteta, o kojem niko ne govori, a koga niko ne dovodi u pitanje. Ali ako je prvi entitet Miletov, a treći Draganov, šta je onda drugi entitet? Je li to Bakirov entitet? Protivnik sam drugog entiteta i zbog toga što sam Bošnjak.
Kako što ste Bošnjak?
Tako što mislim da je stvaranje ekskluzivnog „bošnjakistana“ u srcu Evrope, kao i pokušaj da se Bošnjaci proglase neevropskim narodom, glogov kolac u srce bošnjačkog naroda. Bošnjaci su evropski narod.
Je li Milorad Dodik saveznik i podrška Draganu Čoviću u formiraju trećeg entiteta?
Jeste. Dodik i Čović su politički blizanci vezani velikodržavnim ciljevima i interesima koji su izvan zakona. Druge veze su snažnije od prvih. Njima velikodržavni ciljevi služe kao paravan da bi realizirali poslovne.
Amerikanci kažu da nema besplatnog ručka. Što je sve Dodik obećao kako bi bio skinut sa američke „crne liste“?
Ne bih volio biti američki izvjestilac po Dodikovim obećanjima, ali kako vrijeme bude odmicalo, biće sve jasnije o čemu je riječ. Tim prije što Dodik već izlazi iz okvira onoga što je obećao.
Zato je i opomenut?
Da, očekivano. Dodikovo divljanje i glumljenje predsjednika entiteta RS sigurno nije ono što je obećao Amerikancima. Navikao je na drugačije i Evropljane i Amerikance, kojima je svašta obećavao, pa ih varao. Sada je naletio na opasnije pregovarače. I Britance i Amerikance. Na što ga je nedavno podsjetio američki senator, upozorivši da ga lako mogu vratiti na „crnu listu“. Satjeran u ćošak, Dodik pokušava da promijeni temu i da sebe predstavi kao posljednjeg branitelja kršćanstva. Prije svega katolicizma, iako je riječ o čovjeku koji je od Hrvata u entitetu RS napravio statističku grešku.
Očistio je katolike, sada brani kršćanstvo!? Od koga? Od muslimana koje želi predstaviti kao divlji narod došao sa Bliskog Istoka, iz Azije. Dodik ulazi u opasan teren, ali mu neće proći: malo ko je danas zainteresiran za one koji žele voditi krstaške ratove. Sa druge strane, Dodik nije kupio američki oprost za kriminal, što je njegov ključni problem. Ali o tome će brinuti institucije BiH.
Zaslugom direktora Memorijalnog centra Srebrenica Emira Suljagića, ove godine je otvoren srebrenički Muzej genocida. Zašto je i za BiH i za region važno da ima takvu instituciju?
Obišao sam mnogo sličnih muzeja – od Holokausta do genocida – i mogu Vam svjedočiti da je Emir Suljagić od Memorijalnog centra u Srebrenici napravio instituciju koja spada u svjetski vrh centara tog tipa. Genocid u Srebrenici postao je svjetski simbol, nešto kao Gernika u Španskom građanskom ratu. Sa tim užasom svijet je suočio i Pablo Pikaso. Najmanje mi je namjera da zvučim pretenciozno, ali moram reći da je, tri decenije nakon tog zločina, Emir Suljagić Muzejom genocida svijetu uspio dočarati dio pakla kroz koji je, na kraju 20. stoljeća, prošao jedan evropski narod.
Svi bismo Emiru morali biti zahvalni na tome – kazao je Lagumdžija za Pobjedu.
