data-nosnippet>
Deminerski tim je nakon tragedije pretražio teren i utvrdio da je smrtonosnu minu tipa “prom-1” aktivirala koza.
Devetnaestogodišnji mladić Mehmed Hasanamidžić iz sela Hodžići kod Doboja izgubio je u subotu život nakon što je na brdu Bečanj, jednom od najopasnijih minski zagađenih područja u Bosni i Hercegovini, eksplodirala zaostala mina
Prema dostupnim informacijama, Mehmed je subotu oko 16 sati vraćao manje stado koza kući kada je došlo do eksplozije. U trenutku detonacije mina je usmrtila pet koza u krugu od nekoliko metara, a mladić, koji se nalazio desetak metara dalje, zadobio je teške ozljede od gelera po glavi i trbuhu.
On mi je bio sve. Radio je, vrijedan bio. Borili smo se zajedno za koru hljeba. Otišao je gore da čuva koze koje često odlutaju u minska polja. Pokušao ih je vratiti. I tu je nešto puklo”, kazala je za portal Avaz Ferida Hasanamdižić, majka poginulog mladića.
Njegov stariji brat Mirsad Hasanamidžić ispričao je da je odmah potrčao prema mjestu nesreće. “Čim sam čuo eksploziju, pomislio sam na najgore. I bio sam u pravu. Brat je, iako teško ranjen, uspio dopuzati tridesetak metara dalje od mjesta eksplozije. Kada sam ga pronašao, bio je još živ, ali je ubrzo izdahnuo u mojim rukama”, rekao je Mirsad.
Dodao je da je mina ranila još nekoliko koza koje su uginule tokom noći.
Podocia Hasanamidžić već godinama živi uz minsko polje i stradanja su im, nažalost, poznata. Prije Mehmeda, mina je život odnijela njegovu amidži Ešrefu i strini Šahzi, dok je njegov otac Mihret ostao bez noge u jednoj eksploziji te je kasnije preminuo.
Živimo od drva i od stoke, takva nam je sudbina. Ne znamo više što je na Bečnju očišćeno od mina, a što nije”, rekao je Mirsad.
Deminerski tim je nakon tragedije pretražio teren i utvrdio da je smrtonosnu minu tipa “prom-1” aktivirala koza. Daljnje istražne radnje preuzele su policijske službe i tužiteljstvo u Doboju.
Mjesto eksplozije nakon nesreće bilo je zatvoreno jer se radi o iznimno opasnom području. Tijelo stradalog mladića prebačeno je u Banju Luku na obdukciju.
Mještani i rodbina tokom dana dolazili su porodicu Hasanamidžić izražavati saučešće i donositi pomoć. “Ovu porodicu trebalo bi preseliti na sigurnije mjesto kako tragedije ne bi bile ponovljene”, rekao je jedan od komšija.
Jučer je kod Doboja život izgubio dječak, ušao je u minsko polje koje je postavljeno prije nego što se on uopće rodio. Ta vijest me potresla toliko da od jučer ne mogu prestati razmišljati”, napisao je novinar i publicist Elvir Blagovčanin u emotivnoj poruci na društvenim mrežama.
Nema veće tragedije od toga da dijete plati cijenu rata koji je završio prije trideset godina. Mine, hladne i nijeme, ostavljene su kao nasljeđe mržnje i bezumlja devedesetih. One leže u zemlji i čekaju. Ne prave razliku između vojnika i djeteta, između prošlosti i budućnosti, između nas i njihovih”, napisao je.
Dodao je da svaka mina podsjeća da rat nikada zaista ne prestaje onog dana kada se potpiše mir. “On nastavlja ubijati, sakatiti i uništavati živote onih koji nemaju nikakve veze sa sukobima koji su vođeni. Mladi Mehmed nije ni mogao znati što znači 1992. ili 1995. Za njega su to bili brojevi iz priča odraslih, daleka prošlost koju nije živio. Ipak, ta prošlost ga je sustigla i oduzela mu ono što je tek počeo graditi – djetinjstvo, mladost, snove, život.”
“I tu leži najveći užas rata: on nikada ne ubija samo svoje suvremenike. On ubija i desetljećima poslije, nevinu djecu, unuke i praunuke onih koji su ga vodili. On ubija vjeru da smo naučili lekciju. Kada dijete pogine u minskom polju trideset godina nakon završetka rata, to je najglasniji dokaz da rat ne stvara heroje, nego nasljeđe smrti i bola.”
Blagovčanin se pita koliko još generacija mora izgubiti život i budućnost dok se ne shvati da rat nikada nije rješenje. “Dječak iz Doboja nije žrtva samo jedne mine. On je žrtva rata koji je davno trebao biti iza nas. Njegova smrt je poruka da je naša odgovornost kao društva i kao ljudi da uklonimo svaku posljednju minu, i još važnije, svaku posljednju ideju da rat ikada može donijeti pravdu ili slobodu.”
Smrt ovog dječaka ne smije ostati samo još jedan crni naslov. Ona je krik protiv ravnodušnosti, protiv toga da normaliziramo mine, podjele, granice i ratne narative. Ako dijete može poginuti 30 godina nakon rata, onda je jasno da rat nikada nije istinski prestao.
Nikada se nismo iskreno posvetili izgradnji društva mira koje bi bilo naslijeđe budućim generacijama. Naša je najveća obaveza govoriti o miru, čistiti zemlju od mina, ali još više čistiti društvo od ideja koje ih mogu ponovno postaviti. Dugujemo to svakom djetetu koje danas živi u ovoj zemlji. Dugujemo to dječaku iz Doboja. Pokoj ti duši, Mehmede”, zaključio je Blagovčanin.
