Na dan kada je cijeli svijet 11. jula 2001. godine pratio prvu kolektivnu dženazu žrtvama genocida u Srebrenici, u Vlasenici se dogodio zločin koji je prošao gotovo neopaženo – ubijena je šesnaestogodišnja Meliha Durić. Djevojčica koja je tog dana otišla kući, tamo gdje je rođena, sanjajući da pripada i Vlasenici i Kladnju – završila je svoj život u tišini jedne ljetne noći, pogođena mecima kroz prozor svoje sobe.
Meliha je živjela s roditeljima u Kladnju, gdje su izbjegli nakon rata. Porijeklom iz Vlasenice, iz mahale Džamdžići, sanjala je o povratku. Tog dana, dok su njeni roditelji gledali televizijski prijenos iz Potočara, odlučila je da se pridruži ocu Muratu i trogodišnjem bratu u Vlasenici. Na stolu pored telefona ostavila je kratku poruku majci: “Mama, otišla sam sa babom u Vlasenicu. Meliha.” Napisanu kreonom, jer je žurila kući – tamo gdje pripada.
U tišini vlaseničke noći, dok je porodica gledala večernje vijesti, kroz prozor sobe je doletio metak. Meliha je pogođena u vrat. Preminula je na mjestu, a njen otac Murat nikada neće zaboraviti pogled koji mu je uputila u posljednjim sekundama života.
Tragedija se dogodila 12. jula, dan nakon prve kolektivne dženaze žrtvama genocida u Potočarima. Tog istog dana, Meliha je ukopana. Njena smrt nikada nije istražena do kraja. Ubica nije pronađen. Pravda je ostala nijema, baš kao što je nijemo bilo i lice njenog ubijenog tijela u sumraku vlaseničke sobe.
Murat Durić danas živi u Vlasenici, u svom domu, u svojoj mahali Džamdžići. U inat zločinu, u inat šutnji sistema, u inat onima koji su ubili njegovo dijete i slobodno šetaju istim ulicama. Murat se bori. Ne da bi se osvetio, nego da bi se istina znala. Da Melihina smrt ne bude još jedno „ništa“.
Jer ubistvo djeteta nije statistika. To je rana koja nikada ne zarasta. I sramota za društvo koje okreće glavu.