Čitam pismo srpskih generala u Oružanim snagama BiH, koje je prenijela SRNA u tekstu od 9. maja 2025. godine.
Pismo srpskih generala je objavljeno kao njihova reakcija povodom naredbe Zukana Heleza, ministra odbrane BiH, kojom je Trećem pješadijskom Republika Srpska puku, kao sastavnom dijelu Oružanih snaga BiH, naredio (zabranio) da u prostor i objekte tog puka ulaze i borave Milorad Dodik, Nenad Stevandić i Radovan Višković, bilo kojim povodom, uključujući i ovogodišnje obilježavanje 12. maja Dana Vojske Republike Srpske, piše Milan Blagojević, bivši savjetnik predsjedavajuće Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željke Cvijanović (SNSD) i profesor ustavnog prava, u kolumni za Frontal.
Njegovu kolumnu prenosimo u cjelosti i bez intervencija.
Ministar Helez je tu naredbu obrazložio činjenicom da je protiv navedenih lica Sud BiH izdao potjernicu, jer se protiv njih vodi krivični postupak zbog izvršenja krivičnog djela napada na ustavni poredak BiH.
Generali u svom pismu Helezu, protiveći se njegovoj naredbi, između ostalog kažu:
“da su, u skladu sa Zakonom o odbrani BiH, sve organizacione, administrativne i komandne nadležnosti ministra pod vrhovnom komandom i kontrolom Predsjedništva BiH, a ne pod individualnim djelovanjem ministra”.
“Generali ne znaju”
Nažalost, generali ili ne znaju dovoljno navedeni Zakon ili neće da kažu ono što piše u članu 13. Zakona o odbrani, na koji član se ministar Helez poziva u svojoj naredbi.
Bez namjere da branim gospodina Heleza, već samo istine radi treba reći da je u članu 13. stav 1. tačka d) Zakona o odbrani BiH propisano da Ministarstvo odbrane BiH samostalno, bez da su te njegove nadležnosti pod vrhovnom komandom i kontrolom Predsjedništva BiH, donosi akte za:
“regulisanje organizacije i vođenja pukova, njihovih komandi i osoblja”.
Dakle, citirana zakonska odredba daje nadležnost Ministarstvu odbrane BiH da, bez prethodne vrhovne komande i bez prethodne kontrole Predsjedništva BiH, donosi i akte kojima se određuje zabrana i lica kojima se zabranjuje da ulaze u vojne prostore i objekte Oružanih snaga BiH, jer je i to dio zakonske nadležnosti “regulisanja organizacije i vođenja pukova, njihovih komandi i osoblja”, što uključuje i već navedeni puk koji baštini tradiciju Vojske Republike Srpske.
Da stvar bude još gora, članom 13. stav 2. Zakona o odbrani BiH je propisano da ministar odbrane BiH donosi akte iz stava 1. tog člana, radi izvršenja svih dužnosti nabrojanih u stavu 1. člana 13, a to znači da su svojevremeno i srpski poslanici i srpski delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH glasavši za takav zakon njime zadužili isključivo ministra odbrane BiH da samo on, bez prethodne kontrole, odobrenja i komande Predsjedništva BiH, kao i bez saglasnosti svojih zamjenika, donosi sve akte, što podrazumijeva i izdavanje naredbi jer su i naredbe podzakonski propisi, kojima je cilj da urede organizaciju i vođenje pukova, a vođenje puka znači i određivanje kome se zabranjuje da uđe u prostor ili objekte puka.
Ovakav zaključak se sam po sebi nameće, zato što nigdje u članu 13. Zakona o odbrani, ni u stavu 1. niti u stavu 2. tog člana, nije propisano da su navedene nadležnosti ministra odbrane podložne prethodnoj kontroli, odobrenju ili saglasnosti Predsjedništva BiH, a ni saglasnosti zamjenika ministra odbrane.
Ministar ima pravo
Kad se ovako formuliše zakonska odredba, ona takvim svojim sadržajem daje pravo ministru odbrane i da radi njene realizacije zabrani ulaz u prostor puka licima za kojima je raspisana potjernica i protiv kojih se vodi krivični postupak zbog krivičnog djela napada na ustavni poredak države, jer svaki puk ima obavezu, prema Zakonu o odbrani BiH, da brani taj poredak, budući da je to zakonska obaveza Oružanih snaga u cjelini.
Stoga je u najmanju ruku neprimjereno, ako se držimo takvog slova zakona (i Krivičnog zakona BiH i Zakona o odbrani, za koje je svojevremeno glasala i Republika Srpska), da u prostor i objekte Oružanih snaga BiH ulaze i borave lica, bez obzira o kome je riječ, protiv kojih se vodi krivični postupak zbog napada na ustavni poredak BiH.
Vrijedi na ovo ukazati ne samo zbog svega prethodno rečenog već i zbog nečega što potvrđuje ispravnost misli Ive Andrića koji je u svojim Znakovima pored puta kazao da najveće i najvažnije istine u životu ne nalazimo odjednom nego mi do istine dolazimo uzgred.
Dakle, slučajevi poput ovog, poput ove naredbe Zukana Heleza, u stvari nam, onako uzgred, izbacuju istinu i o nama Srbima, našem (ne)karakteru i nedosljednosti, istinu koja boli baš kao što samo istina može da boli, a to je da naši pojedinci, a preko njih i mi kao narod, glasaju za nešto u državnom parlamentu jer im to, njima lično, odgovara u tom trenutku, ali kada sve to dođe nekad na naplatu, onda bi ti isti pojedinci da to ipak ne važi za njih i samo za njih, što sada žele i Dodik i Stevandić i Višković.
Kao što su spremni i da, zajedno sa brojnim drugim Srbima, gorljivo brane nešto što je sada neodbranjivo, to jest svoje i tuđe greške iz prošlosti te da proglase navodnim izdajnikom i da linčuju i posljednjeg Srbina koji, kao u ovom tekstu, ukaže na tu istinu o njima, a time i o nama.
