Jedna jutarnja emisija pretvorila se u političku buru koja se proširila društvenim mrežama brže od bilo koje press konferencije. U programu BHRT-a, razgovor sa Nebojšom Vukanovićem otišao je u pravcu identiteta, simbola i navijanja, a zatim se pretvorio u direktan sukob u kojem su padale teške rečenice.
Dragan Bursać je nakon toga objavio komentar u kojem tvrdi da problem nije lapsus, nego suština: “ne možeš voditi državu koju ne voliš”.
Bursać tekst gradi kao optužnicu protiv političkog oportunizma: kaže da je pitanje lojalnosti državi minimalni uslov ozbiljne ambicije, a da je izjava o nemogućnosti da se “srcem navija” za BiH u suprotnosti s idejom kandidature za njeno vođstvo.
Rečenica koja je “presjekla”
U Bursaćevom prikazu, ključni trenutak je voditeljska replika koja je, po njemu, zatvorila svaku relativizaciju:
“Ovo je zemlja svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini.”
Bursać ovu rečenicu tretira kao osnovni princip: država pripada svima, a ko želi da je vodi mora se ponašati kao neko ko je prihvata bez zadrške – i u institucijama i u simbolima.
Zašto “navijanje” postaje državna tema?
U normalnim društvima, navijanje je privatna stvar. U BiH, navijanje se često čita kao politička poruka, jer se dres i zastava doživljavaju kao test pripadnosti. Bursać insistira da tu nije riječ o sportu, nego o političkoj vjerodostojnosti: ako neko ima problem da stane iza državnih simbola, kako će stajati iza državnih odluka?
Ovaj spor se dodatno nadovezuje na ranije Vukanovićeve komentare o zastavama i dresovima, gdje je tvrdio da je na tribinama u Cardiffu dominirao ljiljan, a da je zvanična zastava bila rijetkost.
Bursaćeva teza: “alternativa koja nosi istu matricu”
Bursać ide dalje od jedne izjave. On tvrdi da je opasnije kada se neko predstavlja kao alternativa, a u ključnom momentu pokaže isto ono što kritikuje kod drugih: dvostruku igru, identitetsko kalkulisanje i lojalnost “na rate”.
U njegovom narativu, “najopasniji” nije onaj koji otvoreno ruši državu, nego onaj koji se predstavlja kao rješenje, a u sebi nosi isti obrazac koji državu razara iznutra: svrstavanje, “rezervne opcije”, selektivno prihvatanje simbola i institucija.
Šta ova polemika znači za političku scenu?
Ova rasprava ima potencijal da postane dugotrajan “etiketirajući trenutak”. Takve epizode često obilježe političare jer su “kratke i jasne”: publika pamti rečenice, ne analize. U tom smislu, Bursaćev tekst pokušava da zaključa interpretaciju: ovo nije lapsus, nego pokazatelj karaktera.
S druge strane, dio javnosti će ovu raspravu vidjeti kao zamjenu teza: umjesto ekonomije i korupcije, pričamo o simbolima i emocijama. I to je legitimna opaska. Ali upravo zato je važno dodati i “high value” sloj: u BiH simboli često služe kao ulaz u političku mobilizaciju, pa ovakve polemike imaju realan uticaj na izborne kampanje, polarizaciju i javni diskurs.
Ne politički. Ne ideološki. Nego elementarno, ljudski i bogme građanski.
Jer kad čovjek kaže da ne može srcem navijati za Bosnu i Hercegovinu, a želi da bude njen predsjednik, onda to nije gaf. To je dijagnoza.
I zato je reakcija kolege Zvonka Komšića bila tačna, precizna i nemilosrdna. Rečenica koja je presjekla svu lažnu dilemu gladi:
“Ovo je zemlja svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini.”
I kraj.
Nema tu dodatka. Nema relativizacije. Nema “ali”.
Tu se završava svaka ozbiljna politička ambicija.
Jer država nije švedski sto pa da uzimaš šta voliš, a ostalo guraš pod tepih.
A onda ide Vukanovićeva nervoza, galama, prst uperen, istorija porodice, 300 godina života na ovom prostoru. Kao da vrijeme boravka automatski proizvodi lojalnost.
Vukanoviću je Srbija važnija od BiH? Pa što se onda ne kandiduje za predsjednika u Srbiji??? Vukanović kaže da njegovi žive u BiH 300 godina! Pa zar mu to nije bilo dosta da zavoli svoju zemlju.
Ovo je srž.
Jer nije problem što neko voli Srbiju. Problem je kad ne voli Bosnu i Hercegovinu, a hoće da je vodi.
Ne ide, pa ne ide!
To je kao da kapetan broda više vjeruje drugom brodu nego svom. Kao da pilot navija da avion sleti negdje drugo, ali insistira da baš on upravlja letom.
Ne ide.
Ne može.
I ne smije.
Vukanović se pokušava predstaviti kao posljednji pravednik, kao usamljeni borac protiv Dodika, kao čovjek koji će “sam protiv svih”. Ali istina je mnogo jednostavnija i mnogo bolnija i banalnija.
On nije alternativa.
On je tek varijacija.
I to loša.
Jer Dodik barem ne krije šta misli. Kod Vukanovića se to otkrije tek kad se zaboravi kontrolisati.
A desilo se upravo to.
Na jednoj banalnoj temi, na dresu, na reprezentaciji, na Zmajevima, pukla je cijela njegova konstrukcija.
I nije to prvi put.
Sjetimo se kako je već ranije problematizirao boje dresova reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kao da su dresovi ideološki pamflet, a ne simbol jedne države.
Tada je bilo jasno da nešto ne štima.
Danas je jasno da ništa ne štima.
Jer ko ne može prihvatiti dres, neće prihvatiti ni državu.
Ko ne može stati iza reprezentacije, neće stati ni iza institucija.
Ko kalkuliše sa identitetom, kalkulisaće i sa državom.
Najopasniji politički tip nije onaj koji otvoreno ruši državu. Njega vidiš. Njega prepoznaš. Protiv njega se boriš.
Najopasniji je onaj koji se predstavlja kao alternativa, a nosi istu matricu u džepu.
Koji priča o pravdi, a bira lojalnost drugoj državi.
Koji govori o institucijama, a ne osjeća pripadnost toj istoj zemlji.
I zato ova epizoda sa BHRT-a nije incident.
Ovo je presuda.
Politička, moralna i građanska.
Jer ne može se sjediti na dvije stolice.
Ne može se istovremeno tražiti glasove građana Bosne i Hercegovine i poručivati da srce kuca za drugu državu.
Ne može se pričati o promjenama, a nositi istu ideološku prtljagu koja je ovu zemlju dovela na rub.
Ne može se.
I gotovo.
Bravo Komšiću!
Zato je Komšić uradio ono što mnogi izbjegavaju. Presjekao je.
Bez uvijanja. Bez diplomatskih fraza. Bez lažne pristojnosti.
Ugasio je Vukanovića.
I to ne Vukanovića kao gosta u emisiji.
Nego Vukanovića kao politički projekat.
Jer nakon ovoga, sve što kaže zvuči kao opravdanje.
A opravdanje je najtiši oblik poraza.
Ova zemlja je preživjela mnogo gore od loših političara.
Preživjela je rat, opsadu, genocid, izdaje i trgovine.
Preživjeće i Vukanovića.
Ali jedno mora ostati jasno.
Bosna i Hercegovina nije rezervna opcija ako hoćete njen kruh.
Nije prolazna stanica.
Nije teritorija za političke eksperimente.
Ona je država.
I traži minimum.
Lojalnost.
Ako to ne možeš dati, onda nemaš šta tražiti na njenom čelu.
I tu se svaka priča završava.
Bursaćev odgovor Vukanoviću je brutalan i jednostavan: kandidat za vođenje države mora voljeti državu, makar u minimalnom smislu lojalnosti i pripadnosti. A javni servis, htio ili ne, postao je pozornica na kojoj se ta dilema otvorila pred cijelom zemljom.