Baraka u kojoj živi njeno je jedino utočište, ali ona, unatoč svemu, nikada ne gubi nadu. Iako nema ni struje ni vode, nana Zlata je žena izuzetne hrabrosti i snage, koja ne odustaje od borbe za bolji život
U samom srcu Tuzle, tamo gdje ne bismo mogli ni zamisliti da ima onih u potrebi, u jednoj od napuštenih baraka živi nana Zlata Laković.
Život joj je već dugo užasna, teška borba, ali sada je suočena, kaže, s najtežim izazovima. Zlata nema primanja koja bi joj olakšala život, a njena svakodnevica postala je stalna borba za osnovne uvjete života.
“Moja penzija ide za drva, lijekove, vodu i prijevoz. Meni ostane 50 KM, s 50 maraka ja živim, evo, pet godina. Živjela sam u Sarajevu u braku 37 godina i kada se desilo to s Tuzlom, kada smo morali iseliti iz Sarajeva i prodali i otišli u podstanare, nismo više mogli da plaćamo kiriju, došli smo ovdje na njegovu očevinu. I onda on jedan, drugi, pa treći infarkt i umre. Ja sam tog momenta mislila da se ubijem jer za mene nema više života” – kazuje Zlata.
Baraka u kojoj živi njeno je jedino utočište, ali ona, unatoč svemu, nikada ne gubi nadu. Iako nema ni struje ni vode, nana Zlata je žena izuzetne hrabrosti i snage, koja ne odustaje od borbe za bolji život.
“Moj život me podsjeća na ratno stanje: nemam vode, nemam struje. Tri godine ne mogu kupiti sebi suknju od 10 maraka. Moj dan izgleda tako što ustajem u četiri, naložim vatru, ugrijem vodu, uzmem, učim do pola šest, onda klanjam sabah i onda, ako imam šta, skuham – ako nema, čekam da mi ‘Merhamet’ šta pošalje. Hvala im”, kazuje nana Zlata.
