Potresna ispovijest žene iz Sarajeva o borbi za lijek koji država ne želi da obezbijedi
U zemlji gdje je zdravlje luksuz, Sanja Kriještorac iz Sarajeva vodi bitku koja nije samo medicinska – to je borba za pravo na život.
“Sasvim slučajno sam otkrila da sam bolesna 2023. godine. U roku od dva mjeseca već sam bila operisana”, prisjeća se Sanja. Njeno liječenje počelo je na Klinici za torakalnu hirurgiju, gdje su doktori odmah zahtijevali operaciju – znali su da će nalaz biti ozbiljan. I bili su u pravu. Nakon operacije i odstranjivanja trećine plućnog krila, Sanji je dijagnosticiran karcinom.
Nakon šoka dijagnoze, uslijedilo je novo razočaranje – lijek koji joj je mogao spasiti život, Tagrisso, nije dostupan u Bosni i Hercegovini. Nije ni na listi za uvoz.
“Kada su mi rekli da moram koristiti lijek koji se u BiH ne može kupiti, nisam ni slutila šta me čeka. U zemlji sa sedam miliona raznih agencija, nemamo nijednu koja će objasniti pacijentu kako da se bori kroz sistem”, kaže Sanja.
Bez pomoći države, Sanja i njena porodica su se sami borili. Nabavljali su lijekove iz Slovenije, zahvaljujući donacijama prijatelja, kolega i humanitarnih organizacija.
“Za 12 mjeseci potrošili smo skoro 100.000 KM na lijekove. U Sloveniji su nas lijekovi koštali 3.780 eura po kutiji. Pronašli smo najjeftiniju opciju kako bismo produžili moj život.”
Danas, Sanja je pred novim izazovom. Nakon što su se pojavile nove čestice, terapija mora odmah biti nastavljena. Lijek je sada registrovan za BiH, ali će koštati nevjerovatnih 13.500 KM po kutiji.
“Poslala sam upite 12 banaka za kredit. Odgovorili su da bi mi eventualno mogli odobriti najviše 50.000 KM. A meni treba 162.000 KM.”
Bez izbora, Sanja se priprema na pokretanje javnog apela za pomoć, dok vrijeme neumoljivo teče.
“Zamislite da lijek koji vam znači život morate tretirati kao luksuz. Da čekate sedmicama da ljekar dođe s odmora da bi propisao recept. Da svaki put kada pokušate da sebi spasite život, naiđete na barikadu sistema.”
Na kraju, Sanja ukazuje na još jedan apsurd: visoke poreze na lijekove.
“U Sloveniji je PDV na lijekove 9%, a kod nas 17%. Ako tražim povrat poreza iz Slovenije, moram platiti puni PDV u BiH. Tako dobijem 350 eura nazad, a platim 650.”
U međuvremenu, Kriještorac saznaje da pri Fondu solidarnosti postoji Komisija koja razmatra zahtjeve ljekara.
“Moj ljekar je, prema toj proceduri, trebao podnijeti zahtjev uz obrazloženje, navesti dijagnozu, preporučenu terapiju, dužinu trajanja terapije i na osnovu toga bih imala pravo na refundaciju svih troškova, bez obzira na to da li je lijek na zvaničnoj listi. Kada sam to spomenula svom ljekaru, burno je reagovao. Doslovno mi je rekao: ‘To je nemoguće, to su štele’. Bilo mi je šokantno da bi, prema svemu sudeći, neko od političara morao urgirati kako bi moj slučaj bio uzet u razmatranje. Insistirali smo da ljekar pošalje zahtjev Komisiji, ali sada moram provjeriti da li je on to uopće učinio”, naglašava Sanja.
Naša sagovornica dodaje da je lijek trenutno registrovan za uvoz i čeka se da prođe tender za uvoznika, ali će isti koštati vrtoglavih 13.500 KM u apotekama u Federaciji.
“S obzirom na to da lista lijekova Fonda Solidarnosti FBiH nije revidirana od 2019. godine i ko zna kad će biti, preostaje jedino da se i dalje samofinansiram. Poslala sam upite brojnim bankama kako bih provjerila mogu li dobiti kredit u iznosu od 162.000 KM, koliko bi mi bilo potrebno za 12 kutija lijeka.
Od 12 kontaktiranih banaka, samo jedna mi je odgovorila da ne odobravaju komercijalne kredite. Tri banke su odgovorile da postoji mogućnost kredita do 50.000 KM, dok se ostale uopće nisu oglasile. Moja matična banka mi je ponudila hipotekarni kredit na 15 godina, što je i maksimalni period s obzirom na moj preostali radni staž, uz kamatu od 4%. Da postoji sigurnost da će taj kredit u potpunosti riješiti moj problem, možda bih i pristala na tu opciju, iako moj stan još nije otplaćen”, veli Sanja.
“Zbog toga smo sada u fazi pripreme javnog apela, jer preko državnih i institucionalnih kanala ne možemo doći do ovog lijeka. Državna sredstva se, nažalost, troše na odabrane dok organizacije poput Pomozi.ba uglavnom pomažu socijalno ugroženim osobama i hitnim slučajevima. Nažalost, oni koji ne uspiju doći ni humanitarnih organizacija ili umiru ili su osuđeni na hemoterapiju koja brže ubije nego kancer”, govori naša sagovornica.
Sanja Kriještorac trenutno se sprema za novu terapiju, a na kraju razgovora podsjeća na još jednu bolnu činjenicu – naše vlasti u 2025. godini lijekove i dalje tretiraju kao luksuz.
“Već mjesec dana čekam da se ljekar vrati s godišnjeg odmora kako bi mi propisao terapiju, kako bih mogla uplatiti novac za lijek u Sloveniji. Nakon toga mi treba najmanje tri dana da uplata prođe i da pronađem nekoga ko će mi lijek dostaviti. U Bosni i Hercegovini porez na sve proizvode, pa i na lijekove, iznosi 17%, dok je u Sloveniji PDV na lijekove 9%, i on se može refundirati.
Međutim, ako zatražim povrat tog slovenskog poreza, tada sam u obavezi da platim puni iznos od 17% u BiH. Tako na kraju dobijem povrat od 350 eura iz Slovenije, ali moram uplatiti 650 eura u BiH jer niko još nije sistemski riješio pitanje oporezivanja lijekova”, zaključila je Sanja Kriještorac u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.
U 2025. godini, u srcu Evrope, Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla način da zdravlje svojih građana stavi na prvo mjesto. Sanjina priča nije samo vapaj za pomoć, već i pitanje za sve nas – koliko košta jedan život?
