Plata 2.000 maraka, hrana, cigarete, smještaj… ali nema ko da radi: “Svega imamo osim mladosti”
Nekad su u Livno, kada je stočarstvo u pitanju, dolazili čobani iz Travnika i Krajine. Danas, kako nam pričaju, nemoguće ih je pronaći ni za plaću od 2.000 maraka, plus hrana, cigarete, smještaj i sve drugo što bi im rado davali, ali nema ko da radi.
Livno, središte Livanjskog ili Kantona 10, drugi je najveći grad sa većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Broji oko osam hiljada stanovnika u samom centru i oko 35 hiljada sa periferijom.
On dijeli sudbinu ostalih gradova naše zemlje na način da mlađe stanovništvo odlazi u naprednije zemlje evropskog i američkog kontinenta, vraćajući se povremeno za praznike i tokom ljetne turističke sezone koja je za Livno vrlo izdašna.
Još su u ovom dijelu naše zemlje daleko da dosegnu turistički razvoj kakav su ostvarili, na primjer, u Bihaću ili Trebinju, ali perspektivu imaju.
Broj ugostiteljskih i drugih sličnih objekata se udupla tokom sezone, ali van nje, kako nam pričaju Livnjaci, imaju potrebu za poticaje od države ili županije kako bi mogli isfinansirati drugu smjenu u objektima.
Sa noćnim životom sretnu se kada neko nešto uspije organizovati, ali ulice su najživahnije ujutro kada svi žure nekim poslom.
Pored rijeke Bistrice mnoštvo je predivnih stabala tužne vrbe, a na bedemu ispod jedne od njih Livnjaci zastaju da toče i piju vodu sa dvije česme.
– Izvor se zove Duman, imamo sreću da ovdje u centru grada možemo sebi sipati čistu i hladnu izvorsku vodu za piće, kazao nam je jedan građanin koji je na vrelo došao sa kanisterom.
Rječica Bistrica, kao i ova podzemna izvorska voda, dolazi ispod stare čaršije koju krase prastare džamije Bali-age, Ahmeta Dukatara i srednjovjekovna Efrem kula.
Turisti iz cijelog svijeta dolaze ovdje privučeni brojnim kulturno-historijskim znamenitostima, ljepotama Buškog jezera ili da bi posjetili krda divljih konja na Cincar planini. Konje bi Livnjaci, kako nam govore, željeli što prije vidjeti pod zaštitom države kao nacionalno blago. U centru grada je i agencija koja svakodnevno odvozi turiste kvadovima do divljih konja, u njoj su zauzeti, pa nisu imali vremena ni govoriti za naše novine, jer im promocija praktično više i ne treba.
Ali Livnjaci Amer Pivčić i Jugoslav Brdar rado su nas prihvatili u svoje društvo, pokazali nam lijepi grad i opisali probleme sa kojima se Livno suočava. Oni bi najviše voljeli vidjeti više mladosti na ulicama Livna. Naime, kada bi se strogo pridržavali standarda, Livno bi moglo imati samo nekoliko osnovnih škola.
– U jednoj od najmnogoljudnijih župa – Vidošu, u cijeloj osnovnoj školi sjedi svega petnaestero djece, kazao nam je Amer.
Posao na obali
Jugoslav priča kako nekoliko stotina njegovih sugrađana svaki dan putuje u Hrvatsku na posao, a tokom sezone, kada osim građevinara postoji potražnja i za konobarima, taj broj je daleko veći.
U Hrvatskoj su plaće bolje nego u BiH, ali čudimo se kako se to može isplatiti, s obzirom na troškove putovanja. Međutim, Livnjaci nam kažu da do Splita stignu za nešto više od sat, a naravno da se organizuju za kolektivni prevoz. Rad na crno nije nešto što pretjerano zabrinjava ni susjedne gradove u Hrvatskoj, a ni Livno. Mnogo više su zabrinuti zbog nedostatka radne snage.
Tako, na primjer, Livno ima velikih broj sela u kojima su se tradicionalno razvijali poljoprivreda i stočarstvo. Danas, kažu nam sugovornici, gotovo je nemoguće pronaći mlađe osobe da nastavljaju raditi te seoske poslove.
– Ponegdje, ali vrlo rijetko, cijele obitelji bi se organizovale oko poljoprivrednog posla, sa cijelom mehanizacijom i modernim pristupom to funkcioniše, ali ogromna većina sa sela hoće u grad. A i kako će drugačije, mnogi mi se prijatelji žale kako su postali vozači svojoj obitelji, te daj dijete na tečaj violine, klavira, sportske aktivnosti, tu su treninzi, izlasci, sve je u gradu. Kako onda itko da ostane na selu, pita se Brdar.
Nekad su u Livno, kada je stočarstvo u pitanju, dolazili čobani iz Travnika i Krajine. Danas, kako nam pričaju, nemoguće ih je pronaći ni za plaću od 2.000 maraka, plus hrana, cigarete, smještaj i sve drugo što bi im rado davali, ali nema ko da radi.
Budžet Livna je oko 20 miliona maraka, što nije mnogo, ali se na prvi dojam može uočiti kako su Livnjaci usmjereni da domaćinski troše ono što imaju. Počev od kafe, pića i hrane po restoranima koja je barem za 20 posto jeftinija od Bihaća, na primjer, pa sve do općinskih ili pravosudnih institucija koje maksimalno iskorištavajući prostor dijele jednu zgradu.
