(…) ima probleme.
Desetine hiljada ljudi prisustvovalo je kolektivnoj dženazi i ukopu posmrtnih ostataka jučer u Potočarima, na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici. Procjenjuje se da je bilo i do 40 hiljada ljudi. Fadila Efendić u genocidu je izgubila sina Fejzu i supruga Hameda. Vratila se u Potočare i godinama se bori i ukazuje na pravdu i sve ono što se desilo u Srebrenici. Od sina Fejze ukopala je dvije kosti. Mnogo je takvih i sličnih priča, pa opet se, za sve ove godine, riječ mržnje nije čula.
“Nema mržnje. Teško onome ko nekog mrzi. On sam sa sobom ima probleme. Ja ne mrzim nikog. A ratni zločinci svakako treba da odgovaraju. A ne mogu svi biti ljudi, ne možemo kategorisati, ‘ah, svi su isti’ i ako su druge vjere i nacionalnosti. Svaki ratni zločinac treba da se zna – on ima ime i prezime i neka se zna ko je. Nije uredu što se ratni zločinci još veličaju i posmatraju kao neki heroji. Kako oni mogu biti heroji? Ubijati svoje komšije, civile, nedužne ljude – on heroj? Kako će to biti heroj? Šta je on i koga branio? Nema tu herojstva, samo stepen mržnje. Na neki način hoće taj svoj hir da izvrši na nekim nedužnim ljudima – našim ljudima”, kazala je Fadila Efendić, predsjednica udruženja “Srebreničke majke”, prenosi Federalna.ba.
I pored svega, negatori postoje. “Dođite pameti”, poručuje Fadila Efendić, te dodaje:
“Oni ne mogu imati smiraj, ne mogu biti mirni. Nikad neće biti bezbrižni.”
Fadila Efendić je povratnica i svakog dana je u Potočarima, na pitanje kako izgledaju dani poslije 11. jula, kaže:
“Ljudi takvom brzinom žele napustiti Srebrenicu da je meni nekako krivo. Ne kažem ja da svi koji ovdje nisu prije rata živjeli ostanu, moraju ići svojim kućama. Ali je meni nejasno zbog čega ne ostanu ljudi koji imaju svoje kuće, imaju gdje. Oni koji imaju kuću, koji imaju gdje noćiti”.
Dalje je kazala: “Ja sutra pravim bukete, jer prekosutra idemo, obilazimo stratišta, gdje su naši najdraži ubijani. To je isto jedan težak dan. Naporan. Ali ko hoće, izdržat će. Treba što više ljudi da se uključi u naše aktivnosti. Mi smo dužni, svako na svoj način, da da neki doprinos, nešto od sebe za naše šehide. Oni nas vide, mi njih ne vidimo. I njima će biti lakše na onom svijetu kad vide da nisu zaboravljeni, da nisu sami. Porodice, posebno to mislim na porodice, jer to je od srca. Dolaze ljudi, ne mogu reći da ne dolaze, dolaze i hvala im. Ima dosta ljudi koji nemaju nikakve veze sa Srebrenicom, ali dođu da obiđu, ne samo iz BiH, širom svijeta dolaze.”
Kaže Fadila da je dužnost da se brine i obilazi više, ali i da se ne žuri s odlaskom iz Srebrenice.
“Želim da naša Srebrenica oživi. Bez ljudi, bez pameti, nema ni grada”, poručila je