data-nosnippet>
Sarajevska novinarka sinoć je uputila snažno upozorenje Bošnjacima koji podržavaju proteste studenata u Srbiji, ističući da su među njima i veterani 63. padobranske brigade Vojske Jugoslavije. Prema njenim riječima, ti veterani su učestvovali u zločinima u BiH tokom 1993. godine, uključujući napade na Srebrenicu i Sarajevo.
„Dragi moji prijatelji, dragi moji Bošnjaci, vi koji ste podržali i lajkali objave o dolasku veterana 63. padobranske brigade u Kragujevac da polože zakletvu i podrže studente, samo da vam kažem – ti veterani su vam 1993. godine bili u Srebrenici i Sarajevu“, napisala je novinarka u svojoj objavi.
Ona je naglasila da objave u kojima se podržava dolazak ovih veterana bilježe na desetine hiljada lajkova, među kojima je i veliki broj Bošnjaka, te izrazila zabrinutost da mnogi nisu svjesni historijskih činjenica. Podsjetila je na dokumente i presude Haškog tribunala koji potvrđuju ulogu Vojske Jugoslavije u sukobima u BiH.
„Podržavati danas proteste u Srbiji je in. Oni su uzor svima. Kandidirani za Nobelovu nagradu. Ali da možemo učiti od Srbije, možemo – tako se dočekuju veterani. Ali ne oni koji su činili zločine, nego branitelji koji su nas branili upravo od takvih“, zaključila je novinarka.
Njena objava izazvala je brojne reakcije na društvenim mrežama, otvarajući važnu debatu o historijskom sjećanju i političkim odnosima u regiji.
Njemu poruku prenosimo u cijelosti
Dragi moji prijatelji, dragi moji Bošnjaci, vi koji ste podržali i lajkali objave o dolasku veterana 63. padobranske brigade u Kragujevac da polože zakletvu i podrže studente, samo da vam kažem, ti veterani su vam 1993. godine bili u Srebrenici i Sarajevu.
Objave idu i na više od 20.000 lajkova, među njima je puno, puno Bošnjaka. Ne zamjeravam nikome, ne znate, oni koji su vas trebali učiti o ulozi Vojske Jugoslavije u ratu BiH zakazali su, valjda zarad izgradnje mira i procesa pomirenja u regionu. Gurnute su pod tepih teške teme. Tako smo došli u situaciju da u svojim kućama iza zatvorenih vrata pričamo o tome, kao što smo osamdesetih iza zatvorenih vrata čitali Dedijera koji je pisao o četničkim pokoljima u II svjetskom ratu. Tako ste došli u situaciju da aplaudirate veteranima Vojske Jugoslavije koji su ’93. ubijali našu djecu, jer danas podržavaju “svoju decu“. Da ponovo budete poniženi. Jer ne znate.
Za one koji žele da znaju, navest ću samo par činjenica utvrđenih u Haškom tribunalu:
– Početkom 1993. godine 72. brigada VJ otišla u je Kremnu (Prnjavor). Sutradan su im Mrkšić, Stupar i Ojdanić, zapovjednik Užičkog korpusa, rekli da su dobili zadatak osloboditi jedno selo u istočnoj Bosni. Mrkšić je održao govor rekavši da su bosanski Muslimani zauzeli grad Skelani i da se taj kraj mora očistiti od Muslimana, jer je Srbija bila u opasnosti. Ojdanić je rekao da će od Užičkog korpusa iz Srbije dobiti topničku potporu, hranu i streljivo. Nakon prelaska rijeke Drine u Bosnu i Hercegovinu, pripadnici Vojske Jugoslavije skinuli su oznake s kapa, kako im je rečeno, te stavili oznake VRS. Kad su stigli u Bosnu i Hercegovinu, otprilike 200 vojnika, čekao ih je vodič, bosanski Srbin s kojim su pješke otišli do Skelana gdje su se susreli s 63. padobranskom brigadom Vojske Jugoslavije. I očistili su taj kraj od Muslimana.
– Zauzimanje brda Žuč, na području Vogošće, bilo je predmet razgovora na sastancima vojnog i civilnog rukovodstva SRJ i SR održanim u Beogradu 13. i 14. decembra 1993. godine. Među učesnicima tih sastanaka bili su Milošević, Perišić, Karadžić i Mladić. Na sastanku održanom 13. decembra 1993. godine Karadžić je podsjetio prisutne na šest strateških ciljeva VRS, među kojima je bila i podjela Sarajeva. U tom kontekstu, on je naveo da VRS mora da zauzme neke kote, od kojih je posebno važno brdo Žuč kako bi vojne fabrike na tom području odbranili od ABiH i kako bi one nesmetano nastavile s proizvodnjom. Perišić (načelnik Generalštaba VJ) sutradan je rekao da će do 20. decembra 1993. godine VRS-u biti stavljena na raspolaganje pojačanja od “stotinak ljudi, profesionalaca”, koji su “opremljeni za borbu”. Prema Direktivi br. 6, naslovljenoj na komandanta SRK Stanislava Galića, odnosno u Dopuni, izloženi su cilj i plan operacije “Pancir-2”, u skladu s kojima su SRK i snage pojačanja imali zadatak da spriječe prodor neprijatelja iz centralne Bosne i Goražda ka Sarajevu.
Djelom snaga u rejonima Trebević, Mojmilo, Vojkovići i Ilidža izvoditi manja aktivna dejstva u cilju vezivanja neprijatelja, a djelom snaga […] izvesti napad na pravcu Vogošća-Žuč-Pofalići i Lukavica-Hrasnica, sa zadatkom: razbiti muslimanske snage na pravcima napada, naneti im što više gubitaka, ovladati objektima: Žuč, Orlić, Hum, a po mogućnosti i Mojmilo, i na taj način stvoriti uslove za nesmetan rad fabrika: mu je namera bila da 19. decembra 1993. godine bude spreman za operaciju. “Famos”, “Orao”, “Pretis”, preseći komuniciranje Muslimana iz Sarajeva ka Igmanu i centralnoj Bosni, obezbediti uslove za podelu Sarajeva na dva […] dijela. U Dopuni se takođe precizira da 120 pripadnika “specijalnih snaga VJ” 18. decembra 1993. godine treba da se pretpotčini Komandi SRK u Vogošći i da treba da budu spremni za napad 19. decembra 1993. godine. 16. decembra 1993. godine Perišić je obišao bazu 72. specijalne brigade VJ na Avali, u pratnji komandanta te brigade, pukovnika Stupara. Tokom referisanja, Perišić je pripadnicima bataljona vojne policije za specijalne namene iz sastava 72. specijalne brigade izdao naređenje da odu u Sarajevo kako bi učestvovali u ofanzivi protiv ABiH “za” SRK, s ciljem preuzimanja kontrole nad brdom Žuč. Perišić je rekao da je Žuč “strateška pozicija i mora biti pod kontrolom srpskih snaga”. Bataljon vojne policije je krenuo s Avale 16. decembra 1993. godine. Usput su im se priključili pripadnici drugih jedinica KSJ VJ – Gardijske brigade iz Beograda, koja je naređenje o upućivanju iz Beograda dobila istoga dana, Oklopne brigade i 63. padobranske brigade. Svi su stigli na područje Vogošće 17. decembra 1993. godine. Na referisanju sledećeg dana, general Galić ih je obavestio o zadatku koji im predstoji i o strateškom značaju preuzimanja kontrole nad brdom Žuč.
Brdo Žuč jeste bilo od velikog strateškog značaja i za nas u Sarajevu. I nije palo. Zahvaljujući našim braniteljima, pripadnicima Armije RBiH. Znate li ko su ti naši heroji? Aplaudirate li tako njima kad marširaju? Ah da, naši branitelji ne marširaju. O odbrani Sarajeva, Podrinja, Bosne i hercegovine, i našim herojima se ne govori.
Sjetih se ovdje jedne druge situacije: kad sam zadnji put bila na BHRT-u upozorili su me da je njima zabranjeno koristiti riječ genocid. Izrekoh je nekoliko puta, sve s argumentima. Nikad nakon toga više nisam dobila poziv da dođem u bilo koju emisiju BHRT.
Podržavati danas proteste u Srbiji je in. Oni su uzor svima. Kandidirani za Nobelovu nagradu. Vidim da se neki potiho bune i da dolaze brze reakcije: protiv protesta studenata u Srbiji su nacionalisti iz BiH i Kosova, a ima i nekih drugih koji moraju razumijeti da su to “deca“ ustala protiv režima, bez ideologije, poručuju nam.
Pratim to od početka, i podržala sam još dok je bila iskra u začeću. Jer mi je preko glave srpskog nacionalizma, rođenog u Beogradu i izvezenog u ostale države bivše SFRJ. Preko glave mi je Vučićeve “mirotvorne“ politike i rovarenja po BiH, a slično radi i u Crnoj Gori i na Kosovu. Samo da podsjetim, nismo vam mi Vučića postavili, vi ste. Demokratski izabran predsjednik na i ne znam koliko vanrednih izbora. Srbija glasa za njega. Roditelji “dece“. Kao što ste birali i Miloševića, čak i kad se znalo šta jedinice iz Srbije rade po Bosnu, da ubijaju našu djecu.
Ali, svima nama je važno da se Srbija riješi tog režima jer pravi probleme svima nama u regionu, koji samo želimo miran život.
I sad trebamo zarad tih “viših interesa“ progutati i podržati dolazak veterana VJ. Samo malo: šta su uopće ti veterani radili na studenstkom skupu u Kragujevcu? Dostojanstveno sagnuti glave, jer su se srpska “deca“ probudila? Jer, ta “deca“ protestuju bez ikakve politike i ideologije. Aplauz veteranima 63. padobranske brigade u Kragujevcu i ovacije s kojima su ih dočekali studenti, meni je vrlo jasna ideologija.
Gledajući sve to, sjetih se Srđe Popovića i Dubravke Stojanović koji su, pišući o “velikom“ 5. oktobru, ukazali da tada vlast jeste promjenjena, ali je “projekat“ nastavio da živi. Projekat iza koga su stajale, uz politiku, vojne, policijske i sigurnosne snage Srbije. Snage kojih se bojao i Zoran Đinđić i koje su ga se na kraju i riješile. Snage koje i danas kontrolišu i Srbiju i sve što se dešava, na čelu sa SANU-om. Umjesto lekcija nama, možda se trebate zapitati da li vam neko i sada zloupotrebljava “decu”?
Na kraju, umjesto lekcija nama u BiH i Kosovu, održite pokoju lekciju svojoj djeci. I zbog vas, a i zbog njih. I ne brinite vi za komšije, podržat ćemo mi sve demokratske promjene u Srbiji, jer što je jača demokratija u Srbiji, to smo mi mirniji.
Ali da možemo učiti od Srbije, možemo – tako se dočekuju veterani. Ali ne oni koji su činili zločine, nego branitelji koji su nas branili upravo od takvih.
