data-nosnippet>
Njegova beba od nepuni mjesec nije uspjela preživjeti
U podnožju šuma koje šute i danas, Salih Mulalić nosi teret koji nijedna ljudska duša ne bi smjela podnijeti. Preživio je pakao Srebrenice – ali ono što je ostalo u njemu nisu samo žive rane, već i sjećanja koja ne blijede, glasovi kojih više nema, i bol koju vrijeme ne može umiriti.
Njegov pogled kroz tišinu govori o julskim danima kada je ljudskost nestala, a smrt vrebala iza svakog drveta. Salih nije samo svjedok – on je čuvar istine o Srebrenici, o izgubljenim očevima, braći, supružnicima, sinovima, prijateljima.
Posljednjih dana obilazio je trasu Marša mira kako bi hiljade učesnika, koji će i ove godine, kada se obilježava 30. godišnjica genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, bili sigurni.
Po pitanju trase Marša mira, nema nikakvih problema. Po tom logističkom dijelu može da krene sutra. Trenutno je prijavljeno više od 6.000 ljudi, a očekuje se oko 8.000 – kazao je Mulalić na samom početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba.
I on godinama korača tom stazom, istom onom zahvaljujući kojoj je preživio pokolj. Predsjednik je Udruženja “Preživjeli genocida 11. jula 1995.”, a u Maršu mira učestvovat će 200 članova ovog Udruženja, od toga njih 170 je preživjelo genocid i učestvovalo direktno u proboju.
Da se i u mislima vrati na juli 1995. godine nije jednostavno. Nije, jer je izgubio 68 članova porodice.
Čim dođe mart ili april, meni je samo ovaj juli mjesec u glavi. I od marta, mjeseca, aprila, meni sve već u juli pojavljuje. I sva ona sjećanja iz 1995. su prisutna. A, kako se približava 11. juli, ta sjećanja postaju sve življa. I traume. Vjerujte, noću ne mogu spavati, znojim se, sanja se svašta… To je prisutno u meni uvijek, već 30 godina – kazao je Mulalić.
Vrlo jasno i glasno govori kako je on preživio genocid počinjen u Srebrenici. Od 68 članova njegove porodice koji nisu uspjeli spasiti se su i Mulalićev otac Hajro, brat Senad i jednomjesečno dijete. Kaže kako nije bježao u tom smislu, već da su on i hiljade drugih protjerani od neprijatelja – Vojske RS. Birali su između dva pravca, prvi je bio Šušnjari selo, a drugi je bio kamp Holandskog bataljona, “zaštićena zona UN-a”.
Mnogo mi je teško. Emocije su… Sve se to vrati na ona dešavanja iz 1995. godine. Izdržati moram. Meni bude lakše kad ja pričam o tome, jednostavno to mi je lijek. Tokom izviđanja trase Marša mira dosta stvari me potreslo, ali bude mi lakše kada pričam – rekao je Mulalić.
Njegova beba od nepuni mjesec nije uspjela preživjeti. Preminula je od gladi. I to je nešto što Mulalića proganja iz dana u dan – nemogućnost da je spasi, da joj pomogne.
Moja beba je umrla od gladi. Živjela je 29 dana tačno, u 1993. godini. Sin je bio. Ukopao sam ga kada je bila najveća ofanziva za Srebrenicu, kada smo zaustavili četnike da ne bi mogli ući u sam grad. To je neopisiva bol. Izgubiti dijete radi gladi… Sam sebi često kažem i ružim: ‘Kako sam dozvolio da mi dijete umre jer nije imalo šta da jede?’ – na rubu suza rekao je Mulalić.
Mulalić ne krije da je bio u jedinici koja je branila ili pokušavala obraniti Srebrenicu, koja se kroz neprijateljski teritorij probijala pet dana, na dužini od 110 kilometara:
Kada su se godinama unazad vraćale slike tih dešavanja u glavu, dugo vremena nisam mogao krenuti na Marš mira, psihički nisam mogao. Tek 2017. sam krenuo na taj Marš i htio sam odustati jer nisam mogao izdržati, sve mi se vratilo iznova, kao da sam proživljavao sve to. Ali sam izdržao.
Jedan je od članova pododbora za Marš mira te je rekao kako će Udruženje preživjelih genocida 11. jula ove godine u Memorijalni centar Potočari unijeti zastavu 11 metara dugu, koju će nositi 11 ljudi koji su preživjeli Srebrenicu, imat će 11 cvjetova Srebrenice i 11 puta ispisano ime Srebrenice.
Za Mulalića nije jednostavno ni ući u Potočare nakon cijelog puta stazom smrti.
Teško je. To su emocije koje se ne mogu opisati, suze same idu na oči. Pogotovo poslije ceremonije predaje zastave. Tada odmah odlazim babi i bratu rahmetli na mezare, što me ujedno najviše i pogađa – kazao je Mulalić i dodao:
Vjerujte kada kažem da je jako teško i bolno. Pogotovo što mi je brat rahmetli poginuo prvi dan proboja. Ležao je 10 godina u Boća potoku, tijelo mu je voda nosila, a životinje jele. Dva puta sam do sada dodavao naknadno pronađene kosti brata u kabur. Skeletni ostaci ni danas nisu kompletni, jer deset godina ležati u potoku. Pronađeno je nešto krupnih kostiju i to je to – prisjetio se opet Mulalić.
On oprostiti nikada ne može. Kaže da ne može ni zaboraviti. Posebno jer i danas se negira genocid u Srebrenici, koji je dokazana činjenica. Boli ga i veličanje ratnih zločinaca koji su iz njegovih ruku, i ruku hiljada drugih, otrgnuli one najmilije.
Imat ćemo 11. juli koji će u nekim državama biti obilježen kao Dan žalosti, a u vlastitoj državi taj datum se neće na taj način obilježiti, što je posebno pogubno i teško – zaključio je Mulalić.
