U svojoj knjizi „Moj životni put“ kazala je da je po povratku iz Australije radila na pripremi i pokretanju Hayat TV-a te da je bila prvi, glavni i odgovorni urednik na Hayatu.
Nakon što je BH Telecom najavio mogućnost ukidanja signala Hayat TV-a i nekih drugih televizija na platformi Moja TV, uslijedio je val reakcija. Bivša ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković pružila je podršku Hayatu, bošnjačkoj televiziji koja je nastala bez pomoći i opstaje od 1992. godine.
Hayat je ponikao iz bošnjačkog naroda, iz potrebe da ima svoju riječ, svoje glasilo i on pripada tom narodu. Ugasiti Hayat značilo bi ugasiti pravo Bošnjaka da budu predstavljeni, da čuju i da vide!
Ovo je jedan od rijetkih bošnjačkih projekata nastao iz naroda, bez pomoći i inputa sa strane, nastao i opstao od 1992.godine.
Ako narod sa šutnjom pristane na gašenje ovog projekta onda ne zaslužuje ni da ga ima! Ostati će narod bez glasa, bez slike, bez stava – narod koji pristaje na put zatiranja svojih vlastitih vrijednosti!
Turković je i sama radila na Hayatu. U svojoj knjizi „Moj životni put“ kazala je da je po povratku iz Australije radila na pripremi i pokretanju Hayat TV-a te da je bila prvi, glavni i odgovorni urednik na Hayatu.
Krenuli smo u produkciju sa limitiranim sredstvima i opremom. Direktor je bila Dženana Karačić. Prvu kancelariju smo dobili u Opštini Stari Grad. Hayat je počeo emitovati program mojim obraćanjem gledaocima 24. februara 1992. Imali smo nekoliko entuzijasta koji su se prihvatili posla snimatelja.
Nekako u to vrjeme sam čula da je stigla nova oprema za TV stanicu izvjesnog Skoke, te da je, s obzirom na početak rata, ležala neiskorištena. Grupica nas, entuzijasta, je na Hayatu radila na totalno improvizovani način. Dogovorili smo se da svu Skokinu opremu prenesemo u studio TV Hayata. Niko nam nije dao saglasnost za to, ali rat je počeo. Prve žrtve su padale. Mi nismo imali opremu za emitovanje TV programa, a neiskorištena oprema je stajala uskladištena.
Turković se prisjeća da je tom prilikom nazvao vlasnik opreme Soko sa Grbavice kazavši kako su uzurpirali opremu koja je došla za TV studio koj je on trebao da pokrene.
On je bio na Grbavici, a ja pod granatama. Rekla sam mu da je oprema oduzeta privremeno, do okončanja rata, za koji smo mislili da će završiti mnogo ranije. Kako je vrijeme prolazilo, zaboravila sam na Skoku i početak rada Hayata.
Sjetit ću se toga mnogo kasnije. U toku mog mandata ambasadora u Americi često su me molili da dam interviju za Glas Amerike. Jednom sam, u očekivanju početka snimanja, započela razgovor sa snimateljem. Nisam ni pretpostavljala da je snimatelj Bosanac, još manje da je to vlasnik opreme koja je izuzeta na početku rata za potrebe TV Hayat. I tako sam upoznala Skoku. Osjećala sam se vrlo neprijatno. Pričao mi je koliko je batina dobio zbog te TVopreme. Naime, Srbi na Grbavici su smatrali da je on namjerno ostavio opremu ‘balijama’, a on ni slutio nije da neće biti u mogućnosti da izađe sa Grbavice. Oprema je ostala u centru grada i dobro nam je poslužila za redovno emitovanje programa. Nekoliko značajnih novinara je prvo novinarsko zaposlenje dobilo na Hayatu: Adnan Rondić, Jadranko Katana, Lejla Babović i mnogi drugi.”