Valentin Inzko i Michael Steiner, dvojica diplomata koji su dio svoje karijere proveli i u našoj zemlji, govorili su o Dejtonskom mirovnom sporazumu, ali i napravljenim greškama
Dejtonski sporazum danas bi bio u potpunosti proveden, a BiH stabilna država, da je međunarodna zajednica pokazala istu odlučnost u provođenju civilnih aspekata sporazuma kakvu je pokazala 1996. godine u vojnom dijelu, smatraju dvojica bivših važnih diplomata angažovanih u Uredu visokog predstavnika (OHR), 30 godina nakon potpisivanja sporazuma.
Valentin Inzko, bivši visoki predstavnik u BiH koji je tu dužnost obavljao najduže – punih 12 godina, sve do 2021. – i bivši njemački diplomata Michael Steiner, prvi zamjenik visokog predstavnika Carla Bildta u periodu od januara 1996. do jula 1997., danas kažu kako je u provođenju civilnog i političkog dijela sporazuma, kojim je 1995. okončan rat u BiH, nedostajao jasan mandat kakav su imali komandanti tadašnjih Implementacionih snaga (IFOR) pod NATO zastavom, koje su predvodili Amerikanci i u čijem sastavu je bilo 60 hiljada teško naoružanih vojnika.
– Generali su nam tada jasno rekli: ako nam se neko suprotstavi, odmah ćemo pucati. I svi su to znali. Zato nije ni bilo potrebe da se puca, rekao je Steiner, koji je ponovo došao u Sarajevo kako bi učestvovao na panelu posvećenom 30. godišnjici Dejtonskog sporazuma u okviru History Festa.
Primarni cilj Dejtonskog sporazuma, podsjeća on, bio je zaustaviti rat, a tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, u godini reizbora, nije želio da se u SAD vraćaju tijela vojnika, pa su pripadnici IFOR-a praktično dobili odriješene ruke.
No kada su Steiner i Bildt stigli u Sarajevo 1996., nešto prije dolaska NATO vojnika, nisu imali ni jake ni jasne ovlasti – čak ni ured.
– Velika greška i izvorni grijeh Dejtona je to što su civilno-politička pitanja stavljena u drugi plan, rekao je Steiner, pojašnjavajući da su on i Bildt u BiH poslani s nejasnim mandatom da “nadziremo” situaciju i “pomažemo” u provođenju Dejtonskog sporazuma.
U takvoj situaciji nisu imali ni ovlasti da spriječe masovna paljenja kuća i zgrada oko Sarajeva, kada su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik praktično prisilili Srbe iz sarajevskih predgrađa koja su pripala Federaciji BiH da se isele i pri tome sve unište.
Steiner ne krije koliko su tada u OHR-u bili frustrirani takvom pozicijom, a ona se promijenila tek 1997. godine, kada je na zasjedanju Vijeća za implementaciju mira (PIC) u Bonnu donesena odluka da visoki predstavnik dobije izvršne, tzv. bonske ovlasti – mogućnost nametanja odluka i smjene izabranih zvaničnika, prenosi Hina.
Steiner ističe da je to bilo nužno kako bi se barem donekle ispravila još jedna velika greška međunarodne zajednice – odluka da se prvi poslijeratni izbori održe već na jesen 1996., umjesto da se odgode za barem tri godine dok se stanje stabilizira.
Na tim izborima pobijedile su stranke koje su i započele rat, tako da su BiH ponovo vodili gotovo isti ljudi. Steiner kaže da je to bilo moguće jer su ti lideri svojim biračima govorili da ih samo oni mogu zaštititi od “onih drugih”, a ratom traumatizirani i uplašeni ljudi su u to povjerovali.
– Bonske ovlasti došle su apsolutno prekasno, složio se i Valentin Inzko, koji je na sarajevskom skupu učestvovao putem video linka.
Kaže da bi se i u njegovoj Austriji ili Njemačkoj desilo slično da su izbori održani neposredno nakon Drugog svjetskog rata – pobijedili bi nacisti, uprkos vojnom porazu.
U Austriji su, naprimjer, nakon prvih izbora organizovanih nakon poraza nacizma, između 80 i 90 posto ministara i poslanika u parlamentu bili ljudi koji su preživjeli Dachau. “Zamislite da su vlast u BiH nakon rata činile žrtve, a ne nacionalistički političari”, rekao je Inzko.
Steiner kaže da je ponosan barem na jednu stvar: to što je, uprkos nedostatku jasnog mandata, OHR uz podršku OSCE-a uspio spriječiti da se tada optuženi ratni zločinac Radovan Karadžić kandiduje na izborima 1996. godine.
No, dodaje, i njega i Bildta su po zapadnim prijestolnicama gledali sumnjičavo i pitali da li je to zaista demokratski.
Bonske ovlasti kasnije su intenzivno koristili drugi visoki predstavnici poput Paddyja Ashdowna, ali štetu i zastoje iz prethodnog perioda bilo je teško nadoknaditi. Kada je 2009. godine Inzko postao visoki predstavnik, odnos međunarodne zajednice se iznenada promijenio – više nije imao priliku nametati odluke niti smjenjivati dužnosnike, jer je prevladalo mišljenje da domaćim političarima treba dati šansu da sami rješavaju probleme. Uslijedilo je, kaže, 12 godina opće stagnacije.
Inzko danas posebno žali što je baš kada je on došao u BiH donesena odluka da strani sudije i tužioci napuste zemlju, iako su, kako kaže, uradili “fantastičan posao” prikupljajući dokaze o politički povezanoj korupciji.
– To je bila strašna greška, kaže Inzko i dodaje da su kompetentni strani pravnici očigledno bili velika smetnja domaćim političarima.
Upozorio je da je od tada jasno da stranke pokušavaju “ugurati” svoje ljude u pravosuđe, pa čak i u Ustavni sud BiH.
– Od svake institucije u BiH pokušavaju napraviti Dom naroda, kaže Inzko, aludirajući na zloupotrebu mehanizama zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Steiner i Inzko su saglasni da je u sadašnjim okolnostima nemoguće ukinuti OHR jer bi to narušilo ravnotežu u BiH, a imaju i važnu poruku u kontekstu rata u Ukrajini.
Bez vojne prekretnice na terenu 1995., kada je intervenisao NATO i kada su snage bosanskih Srba bile pred porazom, dok je pozicija Slobodana Miloševića bila znatno oslabljena, pregovori u Dejtonu ne bi imali nikakve šanse za uspjeh.
– Toliko o moći diplomatije, zaključuje Steiner.
