Vladika Grigorije: Meni je BiH u duši i srcu, mnogo je propatila, zaplakao sam zbog reisa

Vladika Grigorije: Meni je BiH u duši i srcu, mnogo je propatila, zaplakao sam zbog reisa

Vladika Grigorije, arhiepiskop dizeldorfsko-berlinski i mitropolit njemački, za Oslobođenje govori o Božiću, vremenu stresa…

“Dobra volja među ljudima ne smije znati za granice koje ljudi između sebe postavljaju. U suprotnom, ukoliko je ipak određena granicama neke konkretne ljudske zajednice, vjerske, nacionalne, interesne, ona nije dobra volja o kojoj govori Jevanđelje. Jer za Jevanđelje dobra volja je svečovječanski imperativ.” Ovo je vjernicima uoči Božića 2023. godine poručio episkop dizeldorfski i cijele Njemačke, vladika Grigorije.

Rođen je 1967. u Varešu, episkop je Srpske pravoslavne crkve, doktor teoloških nauka i pisac. Kao srednjoškolac je 1985. iz zavičajne Planinice, s ruba srednjobosanskog industrijskog kruga, prešao u Beograd, gdje je maturirao na Bogosloviji 1989, diplomirao na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu 1994, te na Beogradskom univerzitetu 2014. stekao doktorat tezom o relacionoj ontologiji Jovana Zizjulasa.

Istaknuti je pripadnik pobunjenog studentskog naraštaja koji je u Beogradu 1992. tražio društvene promjene i protivio se ratu, kada i odlazi u manastir. Kao monah djeluje s episkopom zahumsko-hercegovačkim i primorskim Atanasijem, uglavnom u manastiru Tvrdoš, gdje je iguman pa arhimandrit i gdje pomaže u čuvanju i održanju zajednice zahvaćene ratom. Vladika Atanasije predlaže ga za svog nasljednika, te je 1999. uveden u episkopski tron, s kojeg 2018. prelazi za episkopa dizeldorfskog i cijele Njemačke. Na osnovu odluka majskog Sabora 2024. o novim titulama srpskih arhijereja dobio je zvanje arhiepiskopa dizeldorfsko-berlinskog i mitropolita njemačkog. Za Oslobođenje govori o Božiću među svojima, vremenu stresa i ulozi vjerskih zajednica u njemu, te beogradskim studentima.

Jedan od sportista sa naših prostora jednom je rekao: “Lijepo je kada u tuđini imaš nekoga svog”. Koliko ta ljepota dolazi do izražaja među našim ljudima u svijetu, naročito u vrijeme posta i praznika kakav je Božić?
– Što se mene tiče, stalno sam među svojima, jer Balkanaca u Njemačkoj ima mnogo. Kada kažem među svojima, važno je napomenuti da kao svoje doživljavam sve ljude s naših prostora s kojima se susrećem u Njemačkoj.

(Ne)spremni za izazove
Naravno, sa Srbima se – i pravoslavcima uopšte – zbog prirode svog poziva najviše susrećem, ali se isto tako srećem i s Bošnjacima i Hrvatima s kojima se družim jednako kao što sam to radio dok sam živio u Bosni i Hercegovini. Moram naglasiti da za mene susreti s njima uvijek predstavljaju radost, jer svaki put osjetim tu bliskost koja postoji među nama.

U jednoj od prethodnih božićnih poslanica istakli ste kako je pravo vrijeme da se zapitamo kuda smo pošli. Čini li Vam se da i danas tražimo odgovor na to pitanje?
– Imam utisak da svi mi, u suštini, idemo u susret nečemu što nam je nepoznato. Mi živimo u vremenu u kojem vlada epidemija zabrinutosti i strahova – jednom riječju, epidemija stresa. U tom kontekstu važno bi ipak bilo da imamo svijest o tome šta nam to dolazi u susret i ka čemu to mi idemo u susret. Srećem sve više ljudi koje je zahvatila pomenuta epidemija stresa, koji žive u konstantnom strahu, dobrim dijelom i zbog trenutnih dešavanja u svijetu. Zato je važno da razgovaramo međusobno i da shvatimo koliko je u toj sveopštoj krizi važna uloga pouzdane države i društva, ali je isto tako bitno da ne izgubimo iz vida koliko je važna uloga vjere, vjerskih zajednica i religije uopšte.

Jer vjerujem da će sve više ljudi tražiti pomoć od nas, a pitanje je koliko ćemo mi biti pripremljeni za tu vrstu izazova i da li ćemo, posljedično, umjeti da odgovorimo na njega. Takođe me zabrinjava činjenica da religijske zajednice pokazuju mnogo više uskogrudosti nego što im to poslanje nalaže. A trebalo bi da, zapravo, uvijek pokazuju širokogrudost i univerzalnost, ali prije bilo čega drugog sposobnost da shvate u kakvom vremenu živimo i kakvi se izazovi postavljaju pred njih.

Smatrate kako čovjek mora, prije svega, biti odgovoran prema sebi kako bi mogao pomagati drugima. Zašto na takve ljude obraćamo pažnju uglavnom kada se desi neka nesreća koja nas ujedini na Balkanu?
Djeca brane čast i ugled svojih roditelja i svih nas starijih, jer se opet dogodilo da smo mi mnogo toga što je bilo na nama i na našoj odgovornosti propustili da uradimo

– Riječ je tu i o ljudskoj slabosti: mi smo osjetljiviji, sažaljiviji prema nekome – što je sasvim ljudski – kada taj neko strada. Ali bi bilo bolje kada bismo uvijek bili osjetljivi na tuđe stradanje i kada bismo uvijek bili spremni da pomognemo, i to mnogo prije nego što nastupe najteži trenuci. Pitanje je kakvi su sve psihološki motivi i razlozi tu posrijedi, a koji nas u takvim graničnim situacijama pokrenu da pomažemo drugima. Međutim, sasvim je sigurno da se u tim situacijama više uplašimo i za sebe, jer možda upravo u trenucima tuđeg stradanja postajemo svjesni da smo i mi u ovom svijetu prolazni, te da smo možda propustili mnogo toga što je trebalo da učinimo, što smo morali da učinimo za sebe i za druge. Sve to skupa za mene znači samo jedno: da moramo razmišljati o jednoj ozbiljnoj temi, o temi svih tema, a to je smrt. Da bismo razmišljali o životu na pravi način, mi moramo razmišljati o smrti, to jest ne smijemo zaboravljati da smrt postoji.

Veoma ste aktivni na društvenim mrežama, putem kojih često odgovarate na mnoge nedoumice vjernika. Jedno od pitanja bilo je i kako se pomjeriti s mrtve tačke ili neke zaglavljenosti. Koji bi bio taj prvi korak za stanovnike BiH, ali i zemalja cijele regije, budući da su nam mnoge muke zajedničke?
Ono što me je najviše obradovalo jeste reisova poruka u kojoj kaže da je uvijek “rad sa mnom hljeb jesti i kafu piti”

– Prvi korak koji treba – a govorim to iz pozicije ličnog iskustva – da napravimo svi za Bosnu i Hercegovinu jeste taj da krenemo iskreno u susret jedni drugima, a ne da se udaljavamo jedni od drugih. Meni je Bosna i Hercegovina u duši i u srcu – ja sam Bosanac i Hercegovac čitavim svojim bićem, jer jednostavno volim tu zemlju. Mislim da je ona strašno onepravdovana i da je mnogo propatila – i tu prije svega imam u vidu ljude koji su živjeli i koji žive u Bosni i Hercegovini. A najviše je, duboko vjerujem u to, propatila zbog nesposobnosti i nemogućnosti da se ljudi okrenu jedni prema drugima i da razgovaraju, da se dogovaraju međusobno, da nađu rješenja na ljudski i miran način. Vidjeli smo šta nam je donio rat, vidjeli smo šta nam donose svađe, a vidimo i šta donosi politika nadgornjavanja i želje za dominacijom. Jer svaka potreba za dominacijom pogrešna je sama po sebi. Prvi korak bi, dakle, bilo okretanje ka sebi i sagledavanje sopstvene mržnje i opačine, a onda, kada to malo pročistimo, treba iskoračiti ka drugome. Jer nikada Bosna i Hercegovina neće biti zemlja u punom smislu te riječi bez jednog od svoja tri naroda. Ona može da bude srećna zemlja samo kada ta tri naroda nađu zajednički jezik. Moram priznati da svi tu snosimo odgovornost za nemir, za neljubav, za nesreće – riječju, za sve to protiv čega se trenutno bori omladina u Srbiji. A bori se, prije svega, protiv paklene korupcije koja izvire iz želje za moći i dominacijom nad nekim drugim.
I usud i sreća
Imamo i skorašnji primjer u Siriji, u kojoj je jedan vladar prisilno napustio zemlju ostavivši je u užasnom stanju. Zar nije bilo pametnije da je rješavao probleme na demokratskiji način? Iza njega je sada ostala spržena zemlja, i doslovno i metaforički, a on sada može da živi gdje god hoće i kako god hoće, ali ne može, uvjeren sam u to, biti srećan i zadovoljan. Kao što je sada pakao u toj zemlji, tako je vjerovatno pakao i u njegovoj duši. To je, čini mi se, jedna veoma važna poruka za sve one kojima se može desiti slična sudbina.

U jednom od razgovora spomenuli ste, kao sjećanje na djetinjstvo, bakin hljeb, miris njene sobe. Koliko često mislite na Vareš i pratite li kako je taj gradić u posljednje vrijeme oživio?
– Pratim sve što mogu da čujem, vidim i pročitam – i o Varešu i o mom malenom selu Planinici. Uvjeren sam da tamo – kao ni bilo gdje drugo – ne može da bude sreće ni za koga ukoliko za ljude nema posla i istinskog života. U posljednje vrijeme se u Varešu događa obnova, vraća se život u taj gradić, ali ni izdaleka to nije u onoj mjeri koju priželjkujem za taj kraj. Vareš je jedan divan gradić, s velikom istorijom, jer šeststo godina postojanja jednog grada nije mala stvar. Međutim, čini mi se da su njegova prirodna bogatstva bila istovremeno i njegov usud i njegova sreća, do današnjeg dana. Bilo kako bilo, mislim da je nemoguće da mjesto u kojem smo odrasli i proveli djetinjstvo ne ponesemo zauvijek sa sobom, ma kuda da se otisnemo kao odrasli ljudi. Da se našalim malo, kako ono kažu: možda je neko otišao iz Bosne, ali nije Bosna iz njega… Tako sam i ja otišao iz Vareša, s Planinice, iz Bosne, ali oni ne mogu otići iz mene, i to u najljepšem smislu riječi, jer su dio mene i ja sam dio njih. Ko misli da je jednu takvu sponu lako presjeći, grdno se vara.

Sa reisom Huseinom Kavazovićem često ste pričali o dobrim osobinama naroda u BiH. Važi li još vaš dogovor da pozovete ljude dobre volje kako bi vam pomogli u gašenju vatre zla u nama i među nama?
– Skoro sam objavio dio tih naših razgovora – naravno, uz reisovu saglasnost – i moram priznati da sam strepio kako će to biti primljeno u javnosti. Ali, ono što me je najviše obradovalo jeste reisova poruka u kojoj kaže da je uvijek “rad sa mnom hljeb jesti i kafu piti”. Moram priznati da me je to dotaklo do suza. Čini mi se da su te reisove riječi, same po sebi, već dovoljna ilustracija njegovog i mog odnosa jednog prema drugome, ali i prema onome što smo radili u Bosni i Hercegovini, ili što bismo, eventualno, tek mogli uraditi.