Sarajevo je godinama živjelo u uvjerenju da je Turska prirodno i gotovo sudbinski vezana za Bosnu i Hercegovinu. To uvjerenje hranjeno je historijom, snažnim emotivnim simbolima, kulturnim vezama i političkim kapitalom koji je Ankara dugo gradila kroz javne poruke prijateljstva i zaštitničkog odnosa. Međutim, savremena diplomatija se sve manje oslanja na emocije, a sve više na hladan interes, stabilnost i predvidivost.
Upravo taj raskorak između očekivanja u Sarajevu i realne politike Ankare objašnjava zašto se turski zvaničnici sve rjeđe odlučuju da ključne političke poruke i poteze šalju iz glavnog grada Bosne i Hercegovine. Sarajevo više nije centralna tačka regionalne pažnje, već samo jedna od stanica u širem diplomatskom rasporedu.
Tiha promjena fokusa
Turski predsjednik posljednji put je boravio u Sarajevu u septembru 2022. godine. Bila je to njegova deseta posjeta Bosni i Hercegovini u ulozi premijera ili predsjednika. Nakon toga, Ankara nije napustila Balkan, ali je promijenila način djelovanja. Umjesto bilateralnih i simboličnih posjeta, fokus je preusmjeren na trilateralne mehanizme, regionalne platforme i sastanke na većim međunarodnim skupovima.
Gradovi poput Istanbula, Dubrovnika, a povremeno i Beograda, postali su prostori u kojima se donose odluke i definišu regionalni procesi. Sarajevo nije izbačeno iz tog kruga, ali je očigledno izgubilo status privilegovanog domaćina.
Nova logika diplomatije
Ova promjena najbolje se vidi kroz smjenu generacijskog i stilskog pristupa u turskoj vanjskoj politici. Raniji period obilježavale su česte posjete, simbolički gestovi i javne poruke bliskosti. Novi pristup je znatno racionalniji, tiši i fokusiran na konkretan rezultat.
Današnja turska diplomatija ne traži javnu potvrdu prisutnosti, jer je njen utjecaj već ugrađen u strukture i formate koje sama kreira. Njeno djelovanje u kriznim i konfliktnim zonama pokazalo je da Ankara danas pregovara sa pozicije snage, bez potrebe za čestim protokolarnim nastupima.
Izbjegavanje rizika
Savremeni diplomatski pristup podrazumijeva i minimiziranje političkog rizika. Posjete se planiraju samo tamo gdje je korist jasna, a mogućnost negativnih posljedica mala. U tom smislu, Sarajevo se sve češće percipira kao složen i nepredvidiv politički prostor.
Više centara odlučivanja, stalni unutrašnji sukobi, curenje informacija i javna politizacija svakog poteza čine Bosnu i Hercegovinu rizičnim terenom za ozbiljne političke investicije. U diplomatiji, predvidivost je često važnija od deklarativnog prijateljstva.
Neugodna poruka Ankare
Upravo tu leži neugodna istina koju domaći političari teško prihvataju. Sarajevo nije gurnuto u stranu zato što je zaboravljeno, već zato što se pokazuje kao nepouzdan partner. Kapital, politički i diplomatski, ide tamo gdje se može kontrolisati ishod, a ne tamo gdje stalno izmiče.
Najbolji primjer tog zahlađenja odnosa jeste slučaj imenovanja ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj. Kandidat predložen iz jedne političke kancelarije bio je diplomatski odbijen, uz jasnu poruku da bi insistiranje na tom imenu moglo nanijeti štetu bilateralnim odnosima. Brzo povlačenje kandidature samo je dodatno potvrdilo ozbiljnost poruke koja je stigla iz Ankare.
Više od kadrovske greške
Za domaću javnost, ovaj slučaj se može činiti kao još jedan u nizu političkih nesporazuma. Za Tursku, međutim, to je bio jasan signal da Sarajevo nije u stanju da upravlja ni osnovnim funkcijama vanjske politike bez javnih konflikata i političkog nadmetanja.
Ambasador nije administrativna figura, već ključni kanal povjerenja i komunikacije. Kada se taj kanal blokira kroz unutrašnje sukobe, to se ne tumači kao tehnička greška, već kao znak institucionalne slabosti.
Posjete kao investicije
Važno je razumjeti da posjete visokih zvaničnika nikada nisu puka formalnost. One su političke investicije. Ulaže se tamo gdje postoji realna šansa za sporazum, projekat ili strateški pomak. Sarajevo se, nažalost, sve češće pokazuje kao prostor gdje se ti ciljevi razvodnjavaju ili gube u unutrašnjim prepucavanjima.
Svaki dolazak visokog gosta prolazi kroz komplikovan sistem odlučivanja, gdje se jedna poruka brzo pretvori u tri različite interpretacije, a i najjednostavniji dogovor može biti doveden u pitanje.
Vizni haos kao simptom
Dodatni primjer diplomatske neujednačenosti jeste nedavni proces usklađivanja viznog režima s Evropskom unijom. Nakon sastanaka s turskim zvaničnicima, uslijedile su zbunjujuće i kontradiktorne izjave o mogućem uvođenju viza. Umjesto jasne strategije, javnost je dobila poruke koje su djelovale kao improvizacija.
Takva komunikacija ne odražava balansiranu vanjsku politiku, već duboku unutrašnju neodlučnost. U diplomatiji, gdje se svaki signal pažljivo mjeri, to ostavlja utisak slabosti i nepouzdanosti.
Tiho udaljavanje
Diplomatija se rijetko prekida naglo. Umjesto toga, ona se tiho preusmjerava. Pažnja, energija i resursi polako odlaze prema stabilnijim i predvidivijim partnerima, dok Sarajevo ostaje na periferiji odnosa koji su nekada imali poseban značaj.
To je suština problema koji se ne želi glasno priznati. Nije problem u tome što Turska ne mari za Bosnu i Hercegovinu, već u tome što Bosna i Hercegovina sve teže pokazuje da je ozbiljan i pouzdan partner.