Dodikova izjava dolazi u trenutku kada je povjerenje građana u institucije na najnižem nivou, a politički dijalog gotovo nepostojeći
Nakon žestokog verbalnog sukoba između poslanika Darka Babalja (SDS) i Milorada Kojića (SNSD) tokom sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, oglasio se i Milorad Dodik – čovjek koji, uprkos činjenici da je prvostepeno osuđen za negiranje genocida, i dalje sjedi na čelu bh. entiteta RS, dok istovremeno bježi od pravosudnih procesa koje protiv njega vodi država, u čijem Predsjedništvu je nekada bio.
Umjesto smirivanja tenzija ili poziva na političku odgovornost i institucionalnu raspravu, Dodik je – po ustaljenom obrascu – iskoristio priliku da napadne neistomišljenike kroz etnonacionalističku retoriku, prenosi Hayat.
Babalj na krilima podrške muslimana u Sarajevu gradi navodnu srpsku poziciju”, poručio je Dodik, optužujući poslanika SDS-a za navodnu izdaju “srpskih interesa”.
Ovakvom izjavom, Dodik je još jednom pokazao kako političku debatu ne vodi argumentima, već optužbama temeljenim na etničkoj pripadnosti i prijetnjama izmišljenim “neprijateljima naroda”.
Umjesto da se pozabavi sadržajem spora – arbitražnim slučajem “Viaduct” koji je BiH izgubila – Dodik pažljivo preusmjerava fokus javnosti na političke protivnike i navodnu “bošnjačku zavjeru”.
U svom komentaru na mreži X, Dodik navodi da arbitražu nije vodila RS, već BiH, koju optužuje za “izostanak truda”, implicirajući da su Bošnjaci i SDS tajno skovali dogovor protiv Republike Srpske. Ova izjava ne samo da ignoriše činjenice i nadležnosti u slučaju arbitraže, već predstavlja i direktan pokušaj političke manipulacije, u kojoj se svaka greška prebacuje na institucije koje Dodik otvoreno omalovažava – sve dok mu ne trebaju za vlastitu zaštitu.
To sve liči na dogovor koji je vezan upravo za SDS, koji je i dao koncesiju, a kasnije se sve razvijalo kako se razvijalo”, napisao je Dodik, još jednom optužujući opoziciju bez konkretnih dokaza, ali s jasnom namjerom – da diskredituje sve koji se ne uklapaju u njegovu političku sliku “prave” RS.
Dodikova izjava dolazi u trenutku kada je povjerenje građana u institucije na najnižem nivou, a politički dijalog gotovo nepostojeći. Sukob Babalj–Kojić samo je simptom dubljeg problema: sistemskog odbijanja političke odgovornosti unutar vlasti, koju SNSD predvodi već godinama.
U atmosferi u kojoj pravosudne institucije još uvijek nemaju snage da adekvatno reagiraju na napade na ustavni poredak, Dodik sebi i dalje dopušta da koristi retoriku koja produbljuje podjele i sabotira ideju bilo kakvog zajedničkog funkcionisanja države.
Oni koji govore drugačije – makar bili i iz reda srpskog naroda – za Dodika automatski postaju “izdajnici” ili “instrumenti Sarajeva”, što pokazuje da za njega “srpski interes” ne podrazumijeva različita mišljenja, već isključivo poslušnost SNSD-u.
Dok pravosuđe čeka svoju priliku da odgovori na izazove koje predstavljaju Dodik i slični političari, ostaje pitanje – koliko će još ovakvih poruka destabilizirati društvo prije nego građani kažu: dosta.