Kada je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini izjavio da želi biti posljednji koji će obavljati ovu funkciju, poruka je na prvu zvučala kao optimističan signal ka državnom osamostaljenju. Ipak, iza diplomatske kurtoazije krije se mnogo složenija i zabrinjavajuća istina o dubokoj političkoj nezrelosti Bosne i Hercegovine.
Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina se i dalje nalazi pod nadzorom međunarodne zajednice. Visoki predstavnik, iako simbolično percipiran kao čuvar mira i stabilnosti, ostaje figura koja svojim autoritetom nadoknađuje nedostatak političke odgovornosti domaćih lidera.
Posebno problematičan je odnos entitetskih vlasti prema uredu visokog predstavnika. Jedan od entiteta, Republika Srpska, godinama osporava legitimitet trenutnog visokog predstavnika, jer nije potvrđen u Vijeću sigurnosti UN-a. Ta osporavanja nisu samo retorička već institucionalno sprovedena, što dodatno nagriza autoritet međunarodne misije i podstiče osjećaj političke anarhije.
Iako bi najavljena tranzicija ka domaćem vlasništvu nad političkim procesima bila poželjan korak, pitanje je – ko je spreman preuzeti odgovornost? Političke elite ne pokazuju znakove spremnosti na kompromis, funkcionalnost institucija je i dalje upitna, a reformski procesi tapkaju u mjestu.
Zemlja koja želi ući u Evropsku uniju ne može sebi priuštiti zavisnost od stranih faktora. Međutim, u realnosti BiH, prisustvo međunarodne zajednice više nije pitanje luksuza, nego garancija minimalnog funkcionisanja.
Ako Schmidt zaista želi biti posljednji visoki predstavnik, mora se zapitati ne samo kada otići, već i kome ostaviti ključeve. U državi u kojoj se većina odluka donosi u sjeni etnonacionalnih kalkulacija, bez jasne vizije budućnosti, odlazak OHR-a može značiti više problema nego napretka.
