Milorad Dodik je lažov par- excelans, bez ikakve sumnje i to je potvrdio u nedavnom intervju omiljenom novinaru RTS Gorislavu Papiću, piše Banjalučanin sa švedskom adresom Edin Osmančević.
Dodik je notorna kukavica jer njegovo pojavljivanje dolazi neposredno pred sjednicu Apelacijskog vijeća Suda BiH, što sugerira da on koristi javni prostor kako bi uticao na javno mnijenje, te i na sudsku percepciju.
Gostovanje Milorada Dodika u emisiji “OKO” Radio-televizije Srbije (RTS), neposredno uoči sjednice Apelacijskog vijeća Suda BiH, više je ličilo na medijski iskonstruisanu samoobranu nego na politički intervju. Dodik se, kao i mnogo puta do sada, nije libio da iznosi revizionističke tvrdnje, kontroverzne interpretacije rata i prošlosti, i etnonacionalističku retoriku u funkciji lične i političke odbrane. Pored mnoštva laži, koje je Dodik izrekao u intervjuu Dodik koristi relativizaciju i brojke kako bi prikazao etničku dominaciju Srba u Banjoj Luci!
Zato kao rođeni Banjalučanin koji je svoje djetinjstvo i mladost proveo u Mejdanu i urbanom djelu Banjaluka , završio srednju Ekonomsku školi odličnim uspjehom osjećam potrebu da mu odgovorim na njegovu provokaciju jer on pojma nije imao kako je urbana Banjaluka nekad živjela!
Ja razumijem absolutno Milorada Dodik koji je odrastao na selu, radio i učio istovremeno, a kako je bilo jako puno posla na imanju nije uspio redovno pohađati školu i ponavljao je prvi razred Poljoprivredne škole !
Zato danas ovim gradom upravljaju “polupismeni” koji su jedva završavali škole ili kupovali diplome po buvljacima! Banjaluka je nekad u bivšoj Jugoslaviji bila poznata po svojoj inteligenciji koja danas zbog nepismenih živi širom svijeta i postiže zapažene uspjehe .
Dodik evocira svoje djetinjstvo u “etnički srpskoj sredini” i prvi “dodir s Muslimanima” u srednjoj školi u Banjoj Luci, gdje ih je – kako kaže – bilo dvoje od 32 učenika. Pa zar ne osjeća sram da mu je trebalo 16 godina da sretne drugog i drugačijeg? Za razliku od Dodika ja se u Ekonomskoj školi nikad nisam “ prebrojavao”. Mi smo bili drugari koji smo se poštovali i nagrađivani za dobar uspjeh u školi!
Dodik izjavljuje da Bošnjaka i Hrvata “nije bilo dosta”, ali da su bili “vidljivi”, pa ih je trebalo – ako ne fizički, onda simbolički – učiniti nevidljivima.
Upravo u toj “vidljivosti” leži istina koju Dodik pokušava da sakrije: Banja Luka je prije rata bila izrazito multietnički, otvoren i građanski orijentisan grad, gdje su različite etničke i vjerske zajednice živjele jedni sa drugim, u zajedničkom prostoru koji se nije temeljio na identitetima, već na zajedčkom životu. A to je ono što je Dodikov politički svijet – i svijet njegovih mentora – želio da uništi.
Kad Dodik kaže da je “utisak o muslimanskom karakteru Banje Luke stvoren zbog brojnih džamija”, on zapravo nesvjesno priznaje zločin: tokom rata, 1993. godine, svih 16 (ne 17) banjalučkih džamija je srušeno, uključujući i Ferhadiju – jednu od najvažnijih kulturno-vjerskih građevina u BiH, pod UNESCO zaštitom.
Nije bilo nikakvog vojnog sukoba u Banjoj Luci u to vrijeme. Niti bojišnice. Samo sistematska kampanja etničkog čišćenja i brisanja tragova postojanja drugog i drugačijeg. Muslimani i Hrvati su protjerani, pretučeni, ubijani ili izloženi pritiscima da napuste grad. I to u tišini. Bez metka, ali s porukom jasnom kao eksploziv: nema mjesta za vas ovdje. Nisu srušene samo zgrade. Srušena je ideja grada u kojem je razlika bila prihvaćena. Etničko čišćenje koje je uslijedilo – pritiscima, zastrašivanjima, ubistvima i otkazima – gotovo je potpuno promijenilo demografsku sliku grada.
Ni dan danas niko nije odgovarao za taj zločin a mladi Banjalučani se vaspitaju, ne svojom krivicom, na lažima, nesvjesni zločina i etničkog čišćenja koji se u gradu desio 92-95! Očekivati od Dodika da otkrije nalogodavce rušenja džamija i katoličkih crkava je iluzorno jer kod ponavljača nema katarze!
Današnja Banja Luka je u mnogome rezultat tog zločinačkog projekta. Iako se Ferhadija obnovila, i iako se dio Bošnjaka i Hrvata vratio, grad više nije ono što je bio. Multietničnost je pretvorena u folklor, a građanski duh zamijenjen lojalnošću prema partijama, liderima i etničkim narativima.
Dodik tu igra ključnu ulogu – ne samo kao političar, nego i kao aktivni arhitekta tog “novog sjećanja”, u kojem su istine zamijenjene konstrukcijama, a žrtve postale nevidljive.
Ironično, upravo on – koji je na početku karijere bio član Saveza reformskih snaga Ante Markovića, zagovarao multietničnost i podržavao jedinstvo Jugoslavije – danas negira taj dio svoje biografije. Jer, kao i u slučaju Banje Luke, neugodna prošlost mora biti prepravljena da bi posluživala sadašnjosti.
Bez obzira koliko puta Dodik ponovio neistine, istina o Banjoj Luci prije rata ostaje: to je bio grad različitosti, tolerancije i suživota – sve dok ga politika straha, mržnje i nacionalizma nije pretvorila u simbol etničke dominacije i kulturnog brisanja.
Zato je važno reći: Banja Luka nije oduvijek bila ovakva. Napravljena je takvom.
ima li povratka?
Ima. Ali ne dok se lažima pravdaju zločini. Ne dok se žrtve prešućuju, a krivci slave. Ne dok se negira ono što je Banja Luka bila i što još može da bude: grad suživota, pristojnosti i jednakih ljudi.
Prvi korak je da se sjetimo istine. Jer bez pamćenja – nema ni grada. Samo kulisa od poricanja, poručuje Osmančević.