Vijesti

KOLUMNA HASANA NUHANOVIĆA, SVJEDOKA GENOCIDA: Kad Vučić sažvače zastavu!

Za one koji možda nisu najbolje razumjeli za šta se glasalo 23.05.2024: glasalo se da se 11. jula obilježava srebrenički genocid.

Kao što sam i očekivao, u navijačkom maniru, brojeći suzdržane i one koji su bili protiv, sa zastavom preko ramena (i usta, što baš i nisam očekivao) kao da je činjenica da je to što je počinjen genocid stvar neke provizorne arbitraže i broja glasova koje ambasadori 193 članice UN-a daju na sjednici Generalne skupštine uz sve političke i diplomatske kalkulacije koje svaka od tih država ima po ovom ili nekom drugom pitanju, Vučić je sa smijehom i osmijehom na licu sjedeći na toj sjednici prokomentarisao debakl svoje države.

Vučić je taj debakl opisao kao „moralnu pobjedu Srbije“.

Kancelar Federalne Republike Njemačke, Willy Brandt, je 7. decembra 1970. godine u Varšavi kleknuo i odao počast žrtvama Holokausta.

Kažu da ni njegovi najbliži saradnici nisu znali da će on to uraditi i da su čak neki od njih zbog toga kasnije negodovali. Nikada nećemo saznati šta je Willy Brandt mislio u svojoj glavi u tom momentu: da li je ovaj gest učinio zbog Jevreja, žrtava Holokausta, da li zbog Nijemaca koji su već 25 godina nosili ogroman teret koji su na leđa njemačke nacije natovarili njemački nacisti, ili je Willy Brandt kleknuo i zatražio oprost i zbog jednih i drugih – i zbog žrtava Holokausta i zbog Nijemaca kako bi sa njihovih pleća skinuo barem dio tog historijskog tereta.

Užasno su ružne slike i snimci naših medija koji se postave u kancelarije udruženja i kuće majki Srebrenice gdje kamera snima svaki njihov grč, reakciju i pogled u oku nakon što se objavi da je Karadžić osuđen, Mladić osuđen, a u ovom slučaju da je Rezolucija donesena u New Yorku.

A onda ide aplauz. Baš kao da neki naš fudbalski ili košarkaški tim igra u finalu za Ligu prvaka pa to sa zastavama na leđima treba obilježiti i na velikom ekranu.

Ništa što se događalo prije dva dana u New Yorku nema veze sa bilo kakvom euforijom kada, eventualno, na svjetskoj sceni pobijedi neki “naš” tim. Ovaj tim koji je glasao za Rezoluciju je skup država koje su prepoznale važnost te Rezolucije kojom će se svijet svakoga 11. jula sjećati Srebrenice – Bosne i Hercegovine. Prvo radi sebe i budućnosti svijeta, a onda i zbog žrtava.

Kamo sreće da nas se svijet može sjećati po nečemu dobrom.

Kamo sreće da Srebrenički genocid nije počinjen.

Kada je Haški tribunal donosio presude za genocid, koji je kasnije ponovo potvrđen 2007. godine presudom Međunarodnog suda pravde u istom gradu, u životima majki čija su djece ubijena, djece čiji su očevi i djedovi ubijeni jula 1995. godine, žena čija su braća, očevi i muževi ubijeni, u njihovim životima, u mojem životu nakon što su mi jula 1995. ubijeni otac, majka i brat, ništa se nije promijenilo.

Za nijansu je naš život poprimio malo više smisla jer smo saznali da je naša bol prepoznata i priznata, da je istina sudski utvrđena, i da je niko nikada više neće moći dovesti u pitanje.

Upravo to, tu historijsku i sudsku istinu, na najgori mogući groteskni način Vučić i Dodik pokušavaju ovih dana dovesti u pitanje, valjda nadajući se da će jedan dio Srba na obje strane Drine, kao što je to bio slučaj i 1992. ili 1995. godine, slijepo i poslušno slijediti njihovu negatorsku i revizionističku ideologiju baš kao što je jedan dio Srba slijedio ideologiju Karadžića, Mladića i Miloševića – koji su svi završili na smetljištu historije.

Ostadosmo bez daha ovih nekoliko sedmica mi koji smo preživjeli Srebrenički genocid ponavljajući mantru da za genocid nije i ne može biti odgovoran srpski narod i da za ovaj, ili bilo koji drugi genocid, ne postoji kolektivna odgovornost bilo kojeg naroda.

Genocid je po definiciji zločin nad kolektivitetom na etničkoj, vjerskoj rasnoj ili nacionalnoj osnovi (Konvencija UN iz 1948.), ali ako bismo ikada i pomislili da za genocid može biti odgovoran jedan cijeli narod mi bismo se ideološki svrstali na stranu onih koji su genocid počinili.

Ne bi onda bilo ideološke razlike između žrtava genocida i onih koji su ga počinili.

A to je ono na šta, tvrdim i vjerujem, tipuju i Vučić i Dodik: da izjednače žrtve genocida sa ideologijom koja je proizvela genocid pa bi se onda, post festum, stavio znak jednakosti između počinilaca (čija je krivična odgovornost individualizirana u presudama) i onih nad kojima je genocid počinjen.

Ta nacionalna homogenizacija je, u skladu sa političkom i ideološkom orijentacijom “svi Srbi pod jednu zastavu” cilj i Dodika i Vučića kako ovih dana povodom Rezolucije tako i bilo koji drugi dan – kao jedini modus operandi u kojem oni mogu vladati na krilima Srpstva.

Taj politički modus operandi se mogao i može i danas prepoznati kod nacionalnih stranaka iz drugih politika/naroda/država/strana na području bivše Jugoslavije, ali sa jednom ogromnom razlikom: ni jedna druga od tih drugih politika/strana nije u periodu 1991.-1999. počinila genocid.

U Republici Srpskoj je sve srpsko: entitet je srpski, putevi su Putevi Srpske, šume su Srpske šume, vode su Srpske vode, željeznica je Željeznica Srpske itd. – jedino genocid nije “srpski”.

Ali, dok mi, koji smo taj genocid preživjeli, 29 godina neprestano ponavljamo da genocid nije srpski, da nijedan narod nije i ne može biti genocidan, vodeći srpski političari na obje strane Drine tvrde da se presudama međunarodnih tribunala (u Hagu) i Rezolucijom koja je prije dva dana usvojena u New Yorku srpski narod proglašava genocidnim.

Nije i ne može srpski ili bilo koji drugi narod biti genocidan. Ponavljam to po kozna koji put.

Kada bi to bilo tako, a nije, moj život u Bosni i Hercegovini ne bi više bio moguć. Jer, ja ne bih mogao dijeliti komšiluk sa genocidnim narodom: jer bi svaku osobu srpske nacionalnosti smatrao genocidnom.

Da li ljudi razumijete posljedice jedne takve tvrdnje pa bila ona postavljena i hipotetički.

Srbija je dva puta ratovala sa Njemačkom. U Kragujevcu je 21.10.1941. strijeljano preko 2.000 Srba, od kojih su mnogi bili dječaci iz srednje škole.

Minhen je možda drugi grad po broju Srba van Srbije i Balkana nakon Beča. U Beču, iz kojega je general Lehr, koji je komandovao bombardovanjem Beograda, kažu živi 200.000 Srba. Kada se govori o Musolinijevim zločinima govori se o fašistima, ne o Italijanima. Kada se govori o Hitlerovim zločinima govori se o nacistima, ne o Nijemcima.

Nekadašnji Visoki predstavnik u BiH (do 2007. godine), njemački političar i diplomata Christian Schwarz Schilling, je u jednoj našoj TV emisiji, koju sam dobro upamtio, rekao (parafraziram): Denacifikacija u Njemačkoj ne bi bila moguća bez Amerikanaca koji su u Njemačkoj bili sveprisutni, uključujući njihove vojne baze.

Vučiću/Srbiji očigledno treba pomoć sa strane kako bi se suočio/suočila sa nedavnom prošlošću.

Možda ova UN-ova Rezolucija pokrene taj process.

Sa koliko god se srpskih zastava Vučić ogrne, ništa neće moći izbrisati presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde koje su donijeli da je jula 1995. “u i oko Srebrenice…počinjen genocide nad Muslimanima Bosne i Hercegovine”.

Ništa više, ni svi prijatelji Srbije, kojih kako Vučić tvrdi ima naveliko po svim kontinentima planete, neće moći izbrisati Rezoluciju Generalne skupštine UN da se 11. juli svake godine obilježava kao Dan sjećanja i refleksije na Srebrenički genocid.

Za one koji možda nisu najbolje razumjeli za šta se glasalo 23.05.2024: glasalo se da se 11. jula obilježava srebrenički genocid.

Nije se glasalo DA LI JE 11. jula 1995 “u i oko Srebrenice…. počinjen genocid na Muslimanima Bosne i Hercegovine”.

Ta je pravna činjenica utvrđena u više presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, a zatim i na Međunarodnom sudu pravde 2007. godine.

Srbija je presudom iz 2007. godine proglašena odgovornom za kršenje Konvencije UN o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, jer nije spriječila genocid i jer nije kaznila počinioce.

Pitali su me ljudi šta će biti nakon što UNGA donese Rezoluciju. Ja sam im odgovorio: Sunce će izaći na istoku i osvanuće sljedeći dan.

Povezano

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button