Pitanje koje ni Goldman Sachs, ni IEA, ni Bijela kuća ne mogu predvidjeti – koliko dugo Iran može podnijeti ekonomsku i vojnu cijenu vlastitog rata iscrpljivanja
Komandant iranske Revolucionarne garde Husein Salami izjavio je prije tri dana da kroz Hormuški moreuz neće proći “ni litra nafte” dok Teheran, i niko drugi, drugačije ne odluči. Bila je to potvrda da je Iran, kažu analitičari, pronašao Ahilovu petu globalne ekonomije – i odlučio na nju udariti.
Sukob Irana sa Sjedinjenim Državama i Izraelom od prvog je dana imao vojnu i energetsku dimenziju. U prvih nekoliko sati od početka američko-izraelskih udara, Revolucionarna garda je radiom emitirala upozorenja svim brodovima u moreuzu da prolaz nije dopušten.
Dovoljno je nekoliko dronova
Nije bila to formalna blokada jer Iran nije zatvorio moreuz fizički, ali učinak je bio identičan. Iran to nije uspio pomoću mornarice, mina ni protubrodskih projektila, nego pomoću jeftine tehnologije – dronova.
Mehanizam je bio jednostavan.
“Sve što je Iran trebao učiniti bilo je nekoliko dronova u blizini moreuza”, objasnila je Helima Croft, globalna šefica strategije za sirovine u globalnoj investicijskoj banci RBC Capital Markets.
“I odjednom su osiguravatelji i brodske kompanije odlučile da je nesigurno proći kroz tu usku krivinu plovnog puta.”
Bilo je to, kako je Croft nazvala, “zatvaranje koje su pokrenuli osiguravatelji” – ne topnička, nego činovnička odluka. Čim su osiguravatelji povukli police za brodove u tranzitu u Hormuzu, ekonomski se račun za brodare sam od sebe zatvorio.
Najveća energetska kriza u 50 godina
Brodski podaci pokazali su pad prometa od 70 posto u prvih nekoliko dana, da bi sredinom prve dekade marta promet praktično pao na nulu.
Samo su se iranski tankeri koji su nastavili izvoziti naftu prema Kini kretali tjesnacem.
Prema podacima Zajedničkog pomorskog informacijskog centra (JMIC), između 1. i 9. marta tjesnac je prošlo svega 39 teretnih plovila. U normalnim okolnostima tjesnac dnevno prođe oko 138 brodova.
Posljedice su bile trenutne i globalne. Cijena nafte dostigla je gotovo 120 dolara po barelu, da bi se potom stabilizirala oko 90 dolara.
“Suočeni smo s onim što izgleda kao najveća energetska kriza od naftnog embarga 1970-ih”, rekla je Croft.
“Najgora moguća situacija”
“Kada su analitičari razmišljali o tome šta u globalnim naftnim tržištima može poći po zlu, ovo je otprilike najgora moguća situacija.”
Uz naftu, globalna opskrba ukapljenim prirodnim plinom (LNG) pala je za 20 posto, prisiljavajući bogatije azijske ekonomije na takmičenje s Evropom za dostupne kapacitete.
Kolateralne žrtve bile su i države koje nisu učestvovale u sukobu.
Irak, koji velik dio svoje nafte izvozi kroz tjesnac, morao je zatvoriti neka od najvećih naftnih polja jer bez mogućnosti izvoza jednostavno nije imao gdje spremiti naftu.
Prekinute su opskrbne rute i za 18 posto globalnog izvoza peleta željezne rude i gotovo 10 posto globalne primarne proizvodnje aluminija, što je dovelo do oštrog skoka cijena na tržištima metala.
Nafta iz strateških rezervi
Međunarodni odgovor bio je bez presedana.
Međunarodna energetska agencija (IEA) 11. marta objavila je koordinirano oslobađanje 400 miliona barela iz strateških rezervi svojih 32 članice, više nego duplo u poređenju sa 182,7 miliona barela oslobođenih 2022. nakon ruske invazije na Ukrajinu.
“Izazovi s kojima se suočavaju naftna tržišta neviđenih su razmjera pa sam jako zadovoljan što su članice IEA-e odgovorile kolektivnom akcijom neviđenih razmjera”, izjavio je izvršni direktor IEA-e Fatih Birol.
No u istom je nastupu dodao konstataciju koja je bila mnogo važnija:
“Ali, da budem jasan, najvažnija stvar za povratak stabilnog toka nafte i plina je obnavljanje tranzita kroz Hormuški tjesnac.”
Četiristo miliona barela, prema Macquarievim analitičarima, ekvivalentno je svega dvadesetodnevnom volumenu koji je u normalnim okolnostima prolazio tjesnacem.
“Ako to kao da je malo, to je zato što jest”, kazao je Birol.
Iranska strategija
“Islamski režim vodi rat iscrpljivanja”, rekao je Gregg Roman, izvršni direktor Middle East Foruma.
Iran lansira jeftine dronove, a SAD i saveznici presreću ih skupim raketama, “što kreira rat iscrpljivanja koji američko-izraelsku stranu jako puno košta.”
S druge strane, uprkos prijetnji potpunom blokadom, Iran je od 28. februara do 11. marta izvezao najmanje 11,7 miliona barela nafte kineskim kupcima kroz isti tjesnac koji navodno zatvara.
Peking je, čini se, dobio amnestiju od pravila koja vrijede za ostale.
Ta selektivna propusnost tjesnaca – otvoren za kineske i iranske brodove, zatvoren za sve ostale – nije nedosljednost iranske strategije, nego njeno srce.
Iran ne želi trajno uništiti Hormuški tjesnac; želi upravljati njime kao polugom.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova odmah je pozvalo sve strane na prekid neprijateljstava i garantovanje slobodne plovidbe kroz tjesnac jer Kina je, prema analizi u Foreign Policyju, kratkoročno izložena: otprilike polovina kineskog uvoza nafte i trećina uvoza LNG-a prolaze Hormuškim moreuzom.
No dugoročno bi Kina, koja je godinama gradila strateške rezerve, elektrificirala ekonomiju i diverzificirala energetsku infrastrukturu upravo anticipirajući takav scenarij, mogla iz ove krize izaći kao neočekivani pobjednik.
Američki odgovor
Washingtonu je pitanje Hormuza postalo prvi prioritet.
Načelnik združenog stožera SAD-a general Dan Caine 10. marta rekao je na konferenciji u Pentagonu da vojska razmatra opcije za obnavljanje komercijalnog prometa.
“Razmotrit ćemo čitav spektar opcija za uspostavljanje vojnih uvjeta koji bi to omogućili”, rekao je.
Predsjednik Donald Trump isti je dan na Truth Socialu poručio Iranu da će biti udaren “dvadeset puta jače” ako nastavi ugrožavati plovidbene rute.
Hoće li te prijetnje biti dovoljne, ili će Hormuški tjesnac ostati zatvoren duže nego što iko želi, ovisi o pitanju koje ni Goldman Sachs, ni IEA, ni Bijela kuća ne mogu predvidjeti – koliko dugo Iran može podnijeti ekonomsku i vojnu cijenu vlastitog rata iscrpljivanja.
Povijest geopolitike uči da je odgovor rijetko onaj koji je polazna strana zamislila.