Između političkog pritiska, dvostrukih standarda i izbora kakvu državu želimo!
Dok se u Zagrebu ponovo okupljaju politički akteri i govori o preuređenju Bosne i Hercegovine, bh. javnost s pravom postavlja pitanje: zašto susjedna država i članica EU radi suprotno principima konvencije o ljudskim pravima i pokušava nametnuti rješenja koja vode ka dubljim podjelama? Hoće li se karte opet crtati na maramicama kao u Karadžorđevu?
Ideja takozvanog “trećeg entiteta” nije nova. Ona se godinama vraća u različitim oblicima, ali suština ostaje ista — teritorijalno redefinisanje države po etničkom principu. I upravo tu leži njen najveći problem. U društvu koje je već duboko opterećeno podjelama, svako novo crtanje granica ne donosi stabilnost, nego dodatno učvršćuje nepovjerenje i blokade.
Zagovornici ove ideje često je predstavljaju kao pitanje “legitimnog predstavljanja”. Međutim, ispod te formulacije krije se mnogo šire pitanje: da li se prava mogu trajno osigurati kroz teritorijalne podjele ili kroz jačanje institucija koje jednako štite sve građane? Iskustvo pokazuje da etnički definisani politički prostori rijetko donose funkcionalnost — mnogo češće proizvode paralelne sisteme, političke monopole i stalne krize.
U tom kontekstu, neizbježno se nameće pitanje dvostrukih standarda. Ako se danas zagovara princip etnički definisanih teritorija kao rješenje, zašto isti princip nije bio prihvatljiv na teritoriji Hrvatska? Zašto su u Hrvatskoj i Srbiji građani nosioci suvereniteta a to ne mogu biti u Bosni i Hercegovini? Ovo pitanje nije retoričko — ono ide u samu srž političke vjerodostojnosti. Odgovor je više nego jasan : zbog hegemonijskih težnji susjednih država prema Bosni i Hercegovini!
Dodatni problem predstavlja činjenica da se ovakve ideje često artikulišu izvan institucija same Bosne i Hercegovine. Time se šalje poruka da se rješenja ne traže kroz demokratski dijalog unutar zemlje, nego kroz vanjski politički pritisak. Takav pristup ne samo da slabi suverenitet države, nego i obeshrabruje bilo kakav stvarni kompromis među domaćim akterima.
No, možda je najvažnije pitanje ono koje se često izbjegava: kakvu državu zapravo želimo? Građanska i ljudska prava ne mogu biti stabilna ako zavise od etničke pripadnosti ili teritorije na kojoj neko živi. Ona mogu biti zaštićena samo u okviru građanske države — države u kojoj su pojedinci nosioci prava, u kojoj zakon važi jednako za sve i u kojoj institucije nisu instrument etničke dominacije, nego garant jednakosti. Samo građanin može biti nosioc suvereniteta svoje države!
To ne znači negiranje identiteta, nego upravo suprotno — stvaranje sistema u kojem identitet nije političko oružje. U takvom okviru, pitanja predstavljanja, ravnopravnosti i zaštite prava mogu se rješavati kroz reforme, a ne kroz nove podjele.
U konačnici, priča o “trećem entitetu” nije samo tehničko pitanje ustavnog uređenja. To je izbor između dva koncepta: jednog koji se oslanja na stalno produbljivanje razlika u hegemonističkim težnjama susjedne države i drugog koji pokušava izgraditi funkcionalnu, modernu državu. Prvi smo već isprobali — i znamo gdje nas je doveo.
Zato je važno odbaciti iluziju da se složeni problemi mogu riješiti jednostavnim crtanjem novih linija na karti. Istinska stabilnost ne dolazi iz podjela, nego iz povjerenja, jakih institucija i jasnog opredjeljenja za jednakost svih građana.
Sve drugo je vraćanje u krug iz kojeg se region još uvijek pokušava izvući.
Samo u građanskoj državi svaki čovjek može egzistirati kao slobodno biće, poručio je Banjalučanin iz Švedske Edin Osmačević.