Sarajevo i Bosna i Hercegovina danas se sjećaju dvojice velikih heroja odbrane zemlje, Čedomira Bate Domuza i Smaje Some, koji su poginuli na današnji dan 1992. godine tokom akcije oslobađanja Trnova. Njihova hrabrost, požrtvovanost i žrtva za domovinu ostali su trajni simbol borbe za slobodu, nezavisnost i odbranu Bosne i Hercegovine.
Povodom godišnjice njihove pogibije emotivnom porukom na društvenim mrežama oglasio se Teo Domuz, sin legendarnog komandanta Čedomira Domuza.
U dirljivom obraćanju prisjetio se dana kada je kao devetogodišnji dječak saznao da je izgubio oca, govorio o njegovim idealima i vrijednostima koje je ostavio u naslijeđe svojoj porodici te poručio da će njegov put i ljubav prema Bosni i Hercegovini nastaviti živjeti kroz nove generacije.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Nisi mogao reći NE
Postoje neki datumi koji ti jednostavno promijene život. Tog julskog jutra, tvoj Milan i tvoj Meša dođoše u našu kuću. Spavao sam mirno, bezbrižno, iako je naša domovina bila u ludilu, u ratu koji je svakodnevno odnosio stotine života.
Nisi trebao učestvovati u toj akciji, nisi trebao biti tu, ali jednostavno nisi mogao reći NE! Imao si svoje ideale, svoje ciljeve, svoj pravac, a to je bila slobodna i suverena Bosna i Hercegovina, zemlja svih naroda i narodnosti. Ljude si dijelio isključivo na dobre i loše. Zato si i prihvatio da zajedno sa svojim saborcima učestvuješ u akciji oslobađanja Trnova.
Tog jutra probudili su me buka i plač tvoje majke Desanke i moje majke Vesne. Izašao sam iz sobe, vidio Milana koji me je odveo u drugu prostoriju i rekao: ‘Teo, sine, tata je poginuo.’ U tom trenutku nisam bio svjestan težine tih riječi, ali sam zajedno s njim otišao da tješim majku Vesnu i babu Desu. Ja sam imao samo devet godina, sestra Sanja šest, a majka Vesna 27.
Jednom vojnik, uvijek vojnik
Još kao mali govorio sam ti da ću biti policajac kao ti ili vojnik, a tvoj odgovor je uvijek bio: ‘Možeš, ali samo preko mene mrtvog.’ Sudbina je tako htjela pa se upravo tako i desilo.
Poslije tebe obukao sam uniformu i ostvario svoj dječački san, iako si bio protiv toga. Vidi, stari moj, tačno prije godinu dana, na tvoju godišnjicu skinuo sam uniformu, ali kao što to obično biva – jednom vojnik, uvijek vojnik.
Mirno spavaj, stari moj
Znam da sve vidiš i da sve znaš. Znam da si ponosan na mene, sestru i majku. Nismo skrenuli s tvog puta, tvojih ideala, ciljeva i principa.
Tvoji unuci i unuke danas se ponose što su tvoji i što mogu reći da je njihov dedo Čedo dao život za ovu zemlju.
Nemoj brinuti, stari. Tvoja djeca, tvoji unuci i unuke neće skrenuti s tvog puta. Koliko god današnja situacija nije ona za koju ste se ti i tvoji saborci borili, znaj da vas nikada nećemo iznevjeriti i da ćemo do kraja života nositi vaš bajrak, vašu čast i vaš ponos.
Mirno spavaj, stari moj. Ne brini. Nije bilo uzalud. Tvoja Bosna, a Boga mi i Hercegovina, bit će i živjet će prkosna i ponosna. Volimo te i uvijek ćemo te voljeti, vuče sa Igmana.
Odgajan sam da progonim kriminalce i šljam i na tom putu ću i poginuti.’ – Čedomir Bato Domuz.”
