Od 1997. do 2002. godine nije snimao filmove niti nastupao u pozorištu, a umjesto glume bavio se ugostiteljstvom.
Emir Hadžihafizbegović ove godine slavi četiri decenije impresivne karijere, no iza brojnih nagrada i velikih uloga krije se i razdoblje u kojem je potpuno okrenuo leđa glumi.
Danas ga publika veže uz neke od najzapaženijih filmova regionalne kinematografije, no u bogatoj karijeri Emira Hadžihafizbegovića postoji petogodišnje razdoblje tokom kojeg nije želio stati ni pred filmsku kameru ni na pozorišne daske.
Bosanskohercegovački glumac ove godine obilježava 40 godina umjetničkog rada, a veliko priznanje stiglo mu je i na 32. Sarajevo Film Festivalu, na kojem mu je dodijeljeno Počasno Srce Sarajeva za doprinos filmskoj umjetnosti. iza njega su desetine filmskih uloga i brojna priznanja, među kojima se posebno ističe nagrada za najboljeg glumca u programu Orizzonti Venecijanskog filmskog festivala za ulogu u filmu ‘Takva su pravila’. No njegov profesionalni put nije uvijek tekao bez prekida. Nakon rata odlučio se potpuno udaljiti od svijeta kojem je pripadao.
Pet godina bez glume
‘Bilo je pet godina kad nisam snimao ništa. Vi ne znate za podatak jer ja se nisam htio baviti ni filmom ni teatrom pet godina i držao sam cafe slastičarnicu’, ispričao je za IN Magazin.
Od 1997. do 2002. godine nije snimao filmove niti nastupao u pozorištu, a umjesto glume bavio se ugostiteljstvom. Kako je objasnio, nije to bila tek odluka o promjeni posla, već posljedica svega što je proživio prethodnih godina. ‘Ja sam pet godina bio ugostitelj jer sam bio, kako bih rekao, u jednom stanju šoka postratnom, PTSP-ovskom, i postavljao sam sebi pitanje postoji li kakva civilizacijska vrijednost’, rekao je.
Povratak pred kamere dogodio se početkom 2000-ih, kada ga je Pjer Žalica pozvao u film ‘Gori vatra’, dok mu je Violeta Đoleva-Zupčević ponudila rad na predstavi ‘Kralj Ubu’. Pokazalo se da je to bio početak novog velikog poglavlja njegove karijere. Uslijedile su zapažene uloge u ostvarenjima poput ‘Grbavice’, ‘Armina’, ‘Takva su pravila’ i ‘Žabe’, kao i niz drugih filmskih i kazališnih projekata.
Porodica mu je najveći uspjeh
Ipak, kada govori o onome na što je najponosniji, Hadžihafizbegović ne izdvaja nijednu nagradu, film ili pozorišnu ulogu. ‘Najzadovoljniji sam sa svojom porodicom. To je prva stvar. Ja i supruga smo odgojili dvoje divne djece, dva anđela’, rekao je. Njegov sin danas se bavi diplomacijom, dok je kći filmska producentica koja iza sebe već ima dokumentarni film ‘Svjetla Sarajeva’, posvećen Zabranjenom pušenju.
‘Mislim, to mi je najveći uspjeh u životu. Možeš se ti realizirati na hiljade načina, ako obitelj ne funkcionira, sve ostalo je, kako bih rekao, plošno, sve je nebitno, nevažno’, istaknuo je. Nova životna uloga koja mu posljednjih mjeseci donosi posebno veselje jest ona djedova.
‘Jedna potpuno nova dimenzija’, rekao je govoreći o unuku, dodavši da poslovne obaveze nastoji organizirati tako da barem svaka tri sedmice stigne u Sarajevo i provede vrijeme s njim. Hadžihafizbegović se u razgovoru osvrnuo i na godine tokom kojih je obavljao dužnost ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo. Politički angažman opisao je kao svjestan izlazak iz vlastite zone komfora.
‘Da bi izašao iz zone konformizma, ti moraš pristati na određenu žrtvu, da ćeš biti javno podvrgnut linču ili hvaljen’, poručio je. Govoreći o vlastitim javnim istupima, naglasio je da je smatrao važnim govoriti o ratnim stradanjima Sarajeva i genocidu u Srebrenici te da je upravo zbog toga bio spreman izložiti se kritikama. A nakon četiri decenije karijere nema namjeru usporiti. Trenutno u Varaždinu snima film ‘Posljednja grupa’ redatelja Alena Matušina, potresnu priču o specijalnoj varaždinskoj jedinici Rode.