Sevdalinka je dozvoljena svima koji znaju! Govorim u ime istine koju Božo Vrećo ne govori

Jer sevdalinka se ne koristi da bi se izmišljalo, i Sevdalinka i sevdalinka se pjevaju i slušaju, i šute i uzdišu da bi se osjećalo snažno

Kada je ljeta 1992. godine Đorđe Balašević napisao pjesmu ‘Sarajevo će biti, sve drugo će proći’, tačnije napisao je strofe ovog maestralnog neprolaznog djela, osobito za to vrijeme, i tako na svoj umjetnički nacin, jedino kako je želio i znao stao uz glavni grad Bosne i Hercegovine, njegov narod, njegove stvaraoce, dokazao je širinu svoje ličnosti, dokazao je zdravo razumijevanje situacije kod nas, dokazao je da je čovjek.

Potvrdit će to nekoliko godina kasnije kada je izgovorio sada već kultnu rečenicu: ‘Oni su mogli pet godina da budu na nišanu. Eto i meni načina da bar dva dana u životu budem Sarajlija, bar po tome.’

A onda je napisao i Sevdalinku. Nije to sevdalinka kako je vidi Božo Vrećo. To je druga Sevdalinka, poput onih pravih sevdalinki koje veoma često pričaju priče koje su se desile, bez izmišljanja i hiperbole. Jer sevdalinka se ne koristi da bi se izmišljalo, i Sevdalinka i sevdalinka se pjevaju i slušaju, i šute i uzdišu da bi se osjećalo snažno, dumajući o nekom drugom vremenu i zamišljajući događaje slikovito pred očima.

Osjećaš tu našu pjesmu snažno, a ona je katkad i tanana i nježna, ne vrijeđaj je. Ne možeš i ne smiješ. Baš kao što ne smiješ vrijeđati Sarajevo i Sarajlije u njemu. Jer grad je ovo velikih ljudi i velikih djela, grad široko otvorenih vrata i dugih mahanja na rastanku. Ovo je grad koji voli, prihvata, ali i prepoznaje. I jedne i druge. I istinite i lažne. I sad 100 posto znam, ne 80 posto nego 100 posto, da Božo Vrećo ne govori istinu.

Znam i govorim zbog Nade Mamule, Radeta Jovanovića, Zore Dubljević, Joze Penave i mnogih drugih. I Safeta, Zehre, Himze, Mehe… Ja ne govorim u ime njihovih potomaka, niti u ime nasljednika autorskih prava njihovih velikih djela, govorim u ime istine. Koju Božo Vrećo ne govori. Jer sevdalinka je dozvoljena svima koji znaju.

Isključivo njima. Da je njeguju, čuvaju kao najveću dragocjenost, kao vrijednosti koje nam ostave u amanet, da prenosimo dalje i ne izmišljamo, jer Sarajevo zna šta je istina. Sarajevo koje će biti, jer sve drugo će proći.