Obljetnice smrti komunističkog diktatora Josipa Broza prisjetio se pater Ivan Ike Mandurić. “Nastao je muk, ali nismo plakali. Nazdravili smo”, piše pater Mandurić.
“Sjetih se i ja onog trenutka kad je Tito umro (o tome sam već prije govorio). Te osamdesete godine još uvijek sam se smatrao ateistom – što je bila najstrašnija stvar koju sam sebi morao priznati.
Netko je nedavno napisao: “Ako Boga nema, ništa nije važno. Ako Bog postoji, onda je to najvažnije.” Baš to sam osjećao u srcu. Stoga sam bio spreman učiniti sve da spoznam postoji li Bog – jer to sve mijenja.
Prožimao me veliki očaj zbog nepobjedivog komunizma u kojemu sam odrastao. Teško mi je bilo prihvatiti da je moj narod zarobljen, i da će tako biti dok god sam živ: da je zemaljski život nepravda i ropstvo, dok vječnoga ni nema.
S tom zebnjom sam otišao na seminar u Split 1. svibnja 1980. godine. Tri dana kasnije vraćao sam se ispunjen – zadivljen, začuđen, ohrabren susretom s čovjekom kojeg sam nesumnjivo doživio kao svjedoka živog Boga. To je sve mijenjalo.
U tim popodnevnim satima te nedjelje 4. svibnja truckalo je autobusom nekoliko nas posuških srednjoškolaca na putu prema kući, dok sam se neprestance vraćao na događaje sa seminara profesora Ivančića, i smišljanje što ću sve poduzeti da i sam Boga susretnem.
Oko 3 popodne, naišli smo negdje oko Ciste Provo na lokalne svatove. Zaustavili su autobus, i jedan mladić je ušao s bukarom vina nudeći sve putnike. I ja sam sam nazdravio gutljajem crnog vina radosnom svatu. Po njegovom izlasku, čim je autobus krenuo, na radiju se prolomila vijest: “Umro je drug Tito!”
Nastao je muk. Zebnja, neizvjesnost. Ali, naravno, nitko živ nije zaplakao. Koliko je bilo onih koji su kao i ja likovalo, ne mogu sebi dopustiti prorokovati. Ali znam svoje misli, kroz glavu mi je prošlo: gle kako se sve potpuno okrenulo.
U Split sam dakle odlazio s poražavajućom konstatacijom: Komunizam je vječan, Boga nema; nemam se čemu nadati. A vraćam se prepun nade. Bog postoji, i ja ću ga naći.
Tito je umro i nagovijestio smrt Jugoslaviji, i mi smo tome – čudesno – svi u autobusu nazdravili! Ja mislim da bi bilo sve isto i da je Terezija bila s nama u autobusu. Ma koliko to bilo nezamislivo.