Rade Bogdanović poslao poruku koja je mnogima legla na srce: “Neka Ljiljani procvjetaju u Americi”
Nekad jedna normalna rečenica vrijedi više od hiljadu političkih govora. Rade Bogdanović, bivši fudbaler Željezničara i čovjek koji danas živi u Beogradu, govorio je o reprezentaciji Bosne i Hercegovine pred Svjetsko prvenstvo i rekao nešto što je mnogima zazvučalo ljudski, iskreno i sportski.
Bogdanović je podsjetio da je rođen u Bosni, u Sarajevu, ali da je danas stanovnik Beograda i državljanin Srbije. I baš zato njegova poruka ima dodatnu težinu. Nije govorio kao političar, nije kalkulisao i nije bježao od emocije.
Rekao je da se nada da će “Ljiljani” procvjetati u Americi i da od srca želi da Bosna i Hercegovina pobijedi Kanadu i Katar te prođe u drugu fazu takmičenja.
BiH je, prema FIFA-i, u grupi B sa Kanadom, Katarom i Švicarskom, a prvi meč igra protiv Kanade 12. juna u Torontu.
Fudbal nekad spoji ono što politika stalno razdvaja
Najvažnije u Bogdanovićevoj izjavi nije samo prognoza. Važan je ton. On je rekao da su to “naša djeca, djeca naših komšija”. I tu je pogodio suštinu.
Na ovim prostorima ljudi se često prave da sport pripada samo jednoj naciji, jednom narodu, jednoj zastavi. A istina je jednostavnija: kad momak iz komšiluka ode na veliko takmičenje, normalan čovjek mu poželi sreću. Ne zato što mora, nego zato što u njemu vidi trud, djetinjstvo, teren, znoj i snove.
Bogdanović je spomenuo i selektora, uz opasku da je neobično da neko prvi ozbiljan trenerski posao dobije kao selektor u 53. godini, ali je dodao da je ta “anomalija” za sada uspješna. To je pošten komentar. Nije slijepo navijanje, nego realna podrška.
Dobronamjernost je danas postala rijetka stvar
Psihološki gledano, ova izjava pokazuje koliko su ljudi umorni od mržnje. Kada neko iz Beograda javno poželi uspjeh Bosni i Hercegovini, odmah se vidi ko razmišlja sportski, a ko još živi u rovovima.
Normalan čovjek zna da podrška jednom timu ne znači izdaju drugog. To ti je kao kad komšijinom djetetu čestitaš što je upisalo fakultet. Ne znači da manje voliš svoje dijete. Znači da imaš obraza i srca.
Zato je Bogdanovićeva poruka dobra. Ne zato što će zbog nje BiH sigurno proći grupu, nego zato što vraća ono najnormalnije: da se uspjehu možeš obradovati i kad nije direktno tvoj.
Moj stav je jasan: ovakve izjave treba poštovati. Dosta je bilo sitnih duša koje u svemu traže razlog za podjelu. Ako Ljiljani u Americi zaista procvjetaju, radovat će se svi koji sport gledaju srcem, a ne mržnjom.
Na kraju, nije veličina u tome da navijaš samo za svoje, nego da znaš poželjeti dobro i tuđem djetetu kad pošteno nosi svoj san.