Dok mainstream mediji bruje o uspjehu udaraca na iranski vrh, stvarnost na terenu priča sasvim drugu priču. Američka i izraelska vojna operacija koja je trebala obezglaviti Islamsku Republiku pretvara se u njihovu najveću stratešku noćnu moru. Pentagon je odavno službeno potvrdio ono što su insajderi sedmicama šaputali: Iran nije imao ni namjeru ni nuklearne kapacitete za napad na američke interese u regiji, piše Logično.
Donald Trump je, pritisnut novim otkrićima u aferi Epstein, krenuo u intervencije protiv svoje volje i protiv svih preporuka profesionalnih vojnih planera. Načelnik Združenog štaba organizirao je ciljano curenje informacija za Axios upozoravajući da napad nije preporučljiv, no politički kalendar Benjamina Netanyahua i suđenje za korupciju koje ga čeka ove sedmice učinili su eskalaciju neizbježnom. Stvoren je narativ da će 40 ubijenih visokih zvaničnika, uključujući vjerske vođe, vladine zvaničnike i vojne komandante, automatski dovesti do promjene režima.
Propast plana o unutrašnjem prevratu i iranska strateška dubina
Računica je bila jednostavna: eliminirati ključne figure i čekati da iz sjene izađu disidenti spremni preuzeti vlast pod američko-izraelskim pokroviteljstvom. Ti su ljudi već mjesecima pripremani, dobijali su prostor u javnosti tokom protesta krajem decembra i početkom januara. No, plan se raspao poput kule od karata jer bi svako ko bi sada istupio i ponudio pregovore s agresorom trenutno izgubio svaki privid legitimiteta.
Vojna slika potpuno opovrgava službena saopćenja o dominaciji. Cijeli istočni dio Irana, gotovo 45 posto teritorije prema granicama s Turkmenistanom, Afganistanom i Pakistanom, ostao je potpuno netaknut jer je izvan dometa američkih i izraelskih sredstava. Upravo tamo Iranci su povukli svoje mobilne lansere, naučivši lekciju iz junskih gubitaka, i istovremeno ih sklonili od kurdskih i azerskih manjina u zapadnim područjima koje su sarađivale s američkim obavještajcima. Strateška dubina postala je ključni adut koji Zapad nije predvidio.
Nemoć zapadne protivzračne odbrane
Iranski odgovor razotkriva svu nemoć hvaljenih odbrambenih sistema. Za obaranje jednog jedinog balističkog projektila najnovije generacije potrebno je između tri i četiri presretača tipa THAAD ili Arrow, a u jednom zabilježenom slučaju ispaljeno ih je sedam bez uspjeha. Izraelska zračna baza Ramat David ponovo je pogođena, luka Rafah koja je sravnjena u junu i tek djelomično obnovljena opet leži u ruševinama. Tri aviona F-15 oborena su u prvim danima sukoba, a procjene iz 2024. govore da Iran raspolaže s najmanje 500, a možda i do 2000 balističkih projektila, dok proizvodni pogoni ispod planina rade bez prestanka.
Američka mornarica već je potrošila dvije trećine municije koju nosi na brodovima, a prava ofanziva navodno tek slijedi. Uzalud bombarderi B-2 sa bunker-buster bombama pokušavaju nešto promijeniti, dok iranska strategija zasićenja neba funkcionira besprijekorno:
Prvo valovi dronova Šahid otvaraju odbranu,
Zatim slijede balistički projektili srednjeg dometa,
Povremeno se u salvama pojave i najsavremeniji Khorramshahr-5 ili Fattah projektili.
Nebo iznad Tel Aviva i Jerusalema postaje sve propusnije, a zalihe presretača kopne brzinom koja zabrinjava čak i najveće optimiste u Pentagonu.
Američki limiti i ranjivost zaljevskih saveznika
Načelnik Združenog štaba nije se protivio napadu iz pacifizma, već zato što tačno zna da Amerika nema kapacitete za dugotrajni rat. Ovo priznanje, zamaskirano brigom da Iran ne predstavlja prijetnju, zapravo je hladno priznanje vlastite vojne inferiornosti za ovakav tip sukoba. Trumpovo spominjanje roka od četiri sedmice otkriva svijest da nakon tog perioda protivnik još ima municije, a američke snage ostaju praznih spremnika.
Zemlje Zaljeva koje su ustupile svoje baze za napade na Iran sada trpe razornu osvetu bez ikakve američke zaštite. Projektilima su gađani naftni objekti saudijskog Aramca i podatkovni centri Amazona, jer je Teheran savršeno naučio lekciju modernog ratovanja: na udare po vlastitoj ekonomiji odgovara se razaranjem ekonomskih meta pod američkom i izraelskom zastavom. Niti jedan presretač nije raspoređen za odbranu Dubaija, Dohe ili Maname; saveznici su ostavljeni na milost i nemilost iranskom raketiranju.
Blokada trgovine i iscrpljenost Evrope
Lloyd’s je suspendovao polise osiguranja za tankere nekoliko sati prije početka napada. Ova trgovačka zloupotreba povlaštenih informacija znači da je Hormuški moreuz de facto zatvoren. Većina brodova stoji usidrena na ulazu jer nema smisla riskirati plovidbu bez mogućnosti naplate odštete. Devet potopljenih iranskih brodova u Bandar Abasu vojnički je irelevantna vijest servirana za unutrašnju upotrebu – zemlja kojoj se prijeti ne oslanja se na mornaricu već na projektile duboko u unutrašnjosti.
Francuski nosač Charles de Gaulle koji je stigao kao navodni preokret (game changer) samo nudi dodatne mete, ništa više. Francuska fregata koja je prošle godine četiri dana odbijala dronove Ansar Allaha u Crvenom moru potrošila je sve protivzračne rakete i morala se hitno vratiti u Toulon. Evropska vojna industrija, desetkovana godinama mirovnih dividendi i isporukama Ukrajini, nema proizvodne kapacitete za dugotrajno ratovanje. Obećanja o ponovnom pokretanju fabričkih linija ostala su mrtvo slovo na papiru.
Tehnološki paritet i nuklearna prijetnja
Iranski raketni program poduprt kineskim i ruskim obavještajnim podacima pokazao se spektakularno učinkovitim, a glasine o isporuci hipersoničnih protivbrodskih projektila kineske proizvodnje unose dodatnu paniku. Stručnjaci procjenjuju da salva balističkih projektila za zasićenje odbrane praćena udarom ovih sofisticiranih raketa može ozbiljno ugroziti i nosače aviona. Zapadni vojni komentatori koji tu mogućnost ismijavaju zapravo pokazuju prikriveni rasizam – odbijaju prihvatiti da bi jedna perzijska nacija, koja obrazuje najveći broj inženjera na svijetu, mogla tehnički parirati njihovim silama.
Posljedice za Izrael već su katastrofalne. Rezultat Gaze je negativan, Hezbollah nije neutraliziran, a Smotricheve najave aneksije Zapadne obale ne donose sigurnost. Netanyahua u junu očekuju izbori koji bi ga, prema svim anketama, trebali izbaciti s vlasti, a ovosedmično ročište na suđenju dodatno steže omču. Kad odbrambeni sistemi zakažu, a projektili nastave padati, izraelsko rukovodstvo moglo bi posegnuti za onim o čemu Gérard otvoreno govori – taktičkim nuklearnim oružjem. Eskalacija do te razine više nije neostvariv horor scenarij.
Kontraefekat ubistava lidera
Ubijeni iranski vjerski vođa od 86 godina znao je da je meta još od prvih dana 12-dnevnog rata kad su izraelski komandosi na terenu pokušavali atentate bespilotnim letjelicama. Njegova smrt, daleko od toga da slabi režim, dala mu je mučeničku auru koja prema šiitskoj eshatologiji znači izravno uzdizanje.
Snimci miliona ljudi na ulicama Teherana, ali i Islamabada, Bagdada i drugih gradova potvrđuju da je eliminacija proizvela efekat suprotan željenom. Plan da se paralelno sa ubistvima pojave proamerički disidenti srušio se pod teretom vlastite brutalnosti prvog dana napada.
(SB)
