Fašizam danas: Povratak aveti iz prošlosti i tišina koja ubija.
Piše: EDIN OSMANČEVIĆ
Danas, gotovo osamdeset godina nakon poraza fašizma u Drugom svjetskom ratu, Balkan ponovo bruji njegovim jezivim jekom. Umjesto da budu relikvija iz prošlosti, fašističke ideje – u novom, moderniziranom ruhu – danas otvoreno marširaju ulicama, parlamentskim govornicama i medijskim prostorima širom bivše Jugoslavije. Najočitije u Srbiji i Hrvatskoj, ali i kroz njihovu političku i ideološku intervenciju u Bosni i Hercegovini.
Postavlja se ključno pitanje: zašto je fašizam danas jači nego ikada, čak i među onima koji se nazivaju “antifašistima”? I još važnije: zašto građani Hrvatske i Srbije uglavnom ćute dok njihovi lideri direktno rade na razbijanju Bosne i Hercegovine – zemlje koju su nekad pomagali braniti od agresije i etničkog čišćenja?
1. Fašizam danas: ideološka metastaza
Današnji fašizam ne nosi uvijek svastiku niti salutira uzdignutom rukom. On dolazi obučen u nacionalističke zastave, crkvenu ikonografiju, mitove o “ugroženosti naroda”, paranoične narative o “stranim plaćenicima” i patološku mržnju prema “drugačijima” – etnički, vjerski, seksualno, klasno. Pitanje identiteta koristi se kao političko oružje, a agresija prema manjinskim i ugroženim grupama normalizovana je do banalnosti.
U Srbiji, negiranje genocida u Srebrenici postalo je državni narativ, dok se osuđeni ratni zločinci veličaju kao heroji. U Hrvatskoj, ulice i trgovi nose imena ustaških ideologa, a antisrpska retorika i dalje se koristi za političke poene. Ove pojave nisu incidenti, već sistematski izrazi jednog šireg društvenog stanja: neprocesuirane prošlosti i aktivno obnovljene mržnje.
2. Zašto je fašizam jači među nominalnim “antifašistima”?
Paradoksalno, oni koji se pozivaju na antifašističko naslijeđe – pojedine partije, organizacije i čak državni aparati – često su postali njegovim saučesnicima. Njihovo ćutanje, kompromisi i ideološka konfuzija omogućavaju jačanje krajnje desnice.
U Hrvatskoj, tzv. liberalni centar izbjegava sukob sa neoustaškim narativima, bojeći se gubitka glasača. U Srbiji, ljevičari često relativizuju agresiju na BiH, tražeći “balans” između zločina, i time zapravo peru ruke od istine. Mnogi su zamijenili istinsku borbu za jednakost i pravdu s populizmom, cinizmom i pozicijskim kalkulacijama. Ukratko – fašizam danas pobjeđuje jer “antifašisti” nisu spremni ili sposobni da mu se istinski suprotstave.
3. Šutnja građana: saučesništvo ili zasićenost?
Građani Srbije i Hrvatske u velikom broju ćute na pokušaje komadanja Bosne i Hercegovine – bilo kroz Dodikovu secesionističku agendu, bilo kroz političko i ekonomsko djelovanje Hrvatske unutar BiH putem HDZ-a. Umjesto solidarnosti sa napadnutom državom i građanima koji žele očuvati njen suverenitet, javnost se najčešće ili ne oglašava, ili čak odobrava destabilizaciju.
Zašto?
Djelimično zbog umora, letargije i razočaranja u politiku. Djelimično zbog medijske manipulacije i dugogodišnje propagande. Ali u srži – jer dominantni narativ u obje zemlje još uvijek favorizuje etničku logiku naspram građanske. U tom narativu, Bosna i Hercegovina nije susjed koji se mora poštovati, već teritorija koja se treba podijeliti, kontrolisati ili “disciplinovati”.
4. Evropska tišina i međunarodni cinizam
Fašizam ne jača samo zbog domaće pasivnosti. Evropska unija zatvara oči pred političkom destabilizacijom regiona, podržava nedemokratske režime zbog “stabilnosti”, a Zapad sve češće pregovara sa nacionalističkim liderima kao “partnerima u dijalogu”. Fašizam više nije neprihvatljiva ideologija, već valuta u političkim pregovorima.
U tom kontekstu, projekti kao što je “Otvoreni Balkan” ili evropski put BiH ne mogu biti ni održivi ni pravedni, dok se fašistički i secesionistički diskursi nagrađuju, a građanski otpor marginalizuje.
5. Šta znači biti antifašista danas?
Biti antifašista danas ne znači nositi petokraku ili pozivati se na Tita, već aktivno i hrabro ustati protiv svake forme dominacije, šovinizma, rasizma i etničkog ekskluzivizma – bez obzira odakle dolazio. To znači braniti pravo svakog građanina – bez obzira na ime – da živi slobodno, ravnopravno i bez straha.
To znači stati uz građane Bosne i Hercegovine kada se njihova država pokušava uništiti.
To znači progovoriti kad svi drugi ćute.
Fašizam danas ne divlja zato što je jači od nas. Divlja jer ga puštamo. Jer smo se navikli. Jer šutimo. Jer smo prodali ideale za sigurnost, komfor, političke poene.
Vrijeme je da pogledamo istini u oči: ko šuti na fašizam – saučesnik je. Ko opravdava podjelu BiH – učestvuje u njoj. Ko relativizuje zločin – nastavlja ga.
Ako danas ne prepoznamo fašizam, sutra ćemo živjeti u njegovoj punoj vlasti!
