Beograđanka odlučila posjetiti Sarajevo pa ostala iznenađena: “Čudno su me gledali kad sam im saopštila destinaciju”
Novinarka i influenserica iz Beograda Nina Gavrilović prije nekoliko dana je posjetila Sarajevo. Video je odmah objavila na Instagram profilu na kojem je prati skoro 50.000 ljudi, a u njemu je rekla da je iznenađena reakcijom Sarajlija kada im je rekla da dolazi iz Beograda.
U naslovu videa je napisala “Bila je velika čast biti gost takvim ljudima i takvom gradu”, a prema njenim riječima, šokirala se toplinom Sarajlija.
„Da li si sigurna da hoćeš da ideš u Sarajevo?“ pitala me kuma nekoliko dana prije nego što sam krenula na aerodrom. Iako često putujem, nikada me nije više ljudi čudno pogledalo kad sam im saopštila destinaciju. Sigurna sam, šta najgore može da mi se desi – dijabetes od baklave, našalila sam se i kupila kartu za glavni grad Bosne i Hercegovine.
Dok sam čekala polijetanje, gledala sam ljude oko sebe – mahom gastarbajtere, koji su glasno objašnjavali zabrinutoj rodbini kada i gdje da ih sačeka, i shvatila reakcije svojih prijatelja. Nije svejedno tek tako krenuti iz Beograda i pričati o gradu koji je toliko promijenjen i podijeljen. Znala sam da idem kod prijatelja, ali osim druženja i vrhunske jagnjetine, nisam imala pojma šta da očekujem. Neobično topao oktobar preveo me preko piste i ubrzo smo sletjeli. Grad se prostirao ispod mene, kao sviježe pečena pogača, okružen brdima. U glavi su mi se preplitale slike šarenih dućana, novih žutih tramvaja i scena iz dokumentaraca o opsadi grada. Ispred mene je bio grad kontrasta, gdje se neobična tolerancija sudara sa raskolima, gdje djevojke u mini suknjama zaobilaze žene u burkama, a orijent i kruta evropska kultura nailaze na svoje ušće oivičeno kaldrmom Baščaršije. Teško je objasniti grad koji me tako iznenadno primio.
Sarajlije su uspjele da pomire nove tržne centre i stare ćevabdžinice, rupe od metaka i nadu u bolju budućnost. Uspjeli su, kao nigdje drugdje, da nastave nakon sukoba koji bi mnoge zauvijek otuđio. A evo mene, kaskam Vilsonovim šetalištem, trudim se da zapamćujem obrise zgrada koje se razlivaju preko Miljacke. Osim tabli sa natpisima strahota koje su se u nekim ulicama dešavale, sada se osjećam kao klasičan turista. Džepovi puni magneta, obišla sam sva obavezna mjesta, a moji domaćini su se trudili da iz grada odem vesela i, naravno, barem nekoliko kilograma teža nego što sam došla.
Prva razlika koja odmah upada u oči jeste koliko su Bosanci neposredni. Ne miješajte to sa nepristojnošću, jer to zaista nije slučaj. Pošto sam grad obilazila uglavnom sama, dva puta mi se desilo da je neko sjeo za moj sto i započeo razgovor. U jednom trenutku me žena čak upoznala sa sestrom, a drugi put mi je doktor, uz čaj ispod čuvene Sebilj česme, objasnio šta ga to kod žena nervira. I, naravno, nakon dvadeset minuta jadanja, rekao mi je “Nemoj bona, šta zamjeriti.”
Jedinstvena čaršija
Trećeg dana već sam se osjećala kao domaća i krenula tramvajem prema Latinskoj ćupriji. Prišla sam vozaču da kupim kartu. Prešla sam se. Cijena karte je bila dvije marke, a ja sam imala novčanicu od sto. Kako sam je pružila vozaču, tako me počastio jednim klasičnim balkanskim „Je li, odakle si ti?“
„Iz Beograda.“
„Ajde, idi, sjedi, molim te, ako uđe kontrola, reći ću da nisam imao sitno da ti vratim.“
Tri puta su me potpuni stranci pitali odakle sam, i svaki put su se još više trudili da se osjećam dobrodošlo. Nijedno loše iskustvo nisam imala, a obišla sam brda, tunele i ovu jedinstvenu čaršiju”, napisala je Gavrilović.