Analiza Dodikovih poruka i pitanja o odnosu prema BiH i njenoj baštini.
Kakve veze imaju godišnjica “Oluje”, kolone prognanih krajiških Srba i sjećanje na njihove žrtve sa bosanskohercegovačkim kulturnim nasljeđem?
Zašto Milorad Dodik nije imao nijedno pitanje za hrvatski državni vrh? Zašto nije upitao Andreja Plenkovića ili svog političkog partnera Dragana Čovića za “zdravlje”?
Zašto njima nije održao lekciju o historiji, kulturi i identitetu? Zato što ga je strah i zato što ga zaboli donji dio leđa za te prognane Srbe.
Zamislite političara koji na obilježavanju godišnjice jedne od najvećih ratnih tragedija na prostoru bivše Jugoslavije, događaja u kojem su desetine hiljada ljudi protjerane iz svojih domova, umjesto da govori o stradanju, miru, pomirenju ili budućnosti, otvara front protiv Bosne i Hercegovine, njenog kulturnog nasljeđa i Bošnjaka kao naroda. Upravo to je učinio Milorad Dodik. Na obilježavanju godišnjice “Oluje”, hrvatske vojne operacije u kojoj je slomljena paradržava Krajina i iz koje je izbjeglo više od dvjesto hiljada Srba, Dodik nije govorio o Hrvatskoj. Govorio je o Bosni i Hercegovini. Govorio je o Bošnjacima. Govorio je o kulturi koju bi najradije izbrisao.
Svjesno sijanje mržnje
Takav govor nije politička improvizacija niti usputna provokacija. Takav govor predstavlja svjesno raspirivanje nacionalne mržnje. Kada političar sa neformalne pozicije moći javno poruči da Bosna i Hercegovina nema vlastito kulturno nasljeđe, da nema vlastitu historiju i da su Bošnjaci “mlada nacija koja nije imala priliku da napravi nešto vrijedno”, tada više ne slušamo politički stav. Slušamo pokušaj brisanja identiteta jednog naroda i jedne države.
A mjesto na kojem je to izgovoreno dodatno razotkriva namjeru.
Na komemoraciji posvećenoj “Oluji”, umjesto suočavanja sa posljedicama jedne od najtežih tragedija kroz koje su zahvaljujući Beogradu prošli krajiški Srbi, Dodik je otvorio novi propagandni front prema Bosni i Hercegovini. Kao da ni izbjegličke kolone, ni hiljade razornih ljudskih sudbina nisu bile dovoljne same po sebi, već su morale poslužiti kao scenografija za još jedan obračun sa Bošnjacima i bosanskohercegovačkim identitetom.
Par neugodnih pitanja za Dodika
Kakve veze imaju godišnjica “Oluje”, kolone prognanih krajiških Srba i sjećanje na njihove žrtve sa bosanskohercegovačkim kulturnim nasljeđem? Zašto Milorad Dodik, ako već govori na obilježavanju operacije koju srpska politika decenijama predstavlja kao jednu od svojih najvećih nacionalnih tragedija, nije imao nijednu riječ za hrvatski državni vrh? Zašto nije upitao Andreja Plenkovića ili svog političkog partnera Dragana Čovića za “zdravlje”? Zašto njima nije održao lekciju o historiji, kulturi i identitetu?
Odgovor je jednostavan. Tema njegovog govora nije bila “Oluja”. Tema su bili Bošnjaci i Bosna i Hercegovina. Srpske žrtve poslužile su tek kao kulisa, a bosanskohercegovačka kultura kao meta. Takva politika odavno živi od proizvodnje novih neprijatelja. Kada se tragedija vlastitog naroda koristi kao govornica za raspirivanje mržnje prema drugom narodu, tada postaje sasvim jasno da govornika mnogo više zanima širenje sukoba nego sudbina Srba u Krajini, mnogo više trajna politička mobilizacija nego mir kojem se povremeno zaklinje.
Posebno je simptomatično što čovjek koji godinama tvrdi da brani srpsko kulturno nasljeđe koristi izraz “tursko kulturno nasljeđe” kako bi opisao kulturu Bošnjaka. U toj formulaciji sabrane su decenije velikosrpske propagande. Bošnjacima se oduzima autohtonost, briše se njihovo višestoljetno prisustvo u Bosni i Hercegovini, a njihov identitet svodi na navodni istorijski privjesak Osmanskog carstva. Takav narativ nema nikakve veze sa naukom. On pripada arsenalu nacionalističke propagande.
I niko ništa! Ni prateći narod, ni vlast, ni opozicija, ni Vučić, ni emisari. Zašto? Pa zato što se slažu u toj patološkoj mržnji.
Bosna i Hercegovina, međutim, na svu sreću ne zavisi od Dodikovih izjava. Njena kulturna baština starija je od svih savremenih nacionalnih projekata na Balkanu. Povelja Kulina bana, stećci pod zaštitom UNESCO-a, bosančica, srednjovjekovna bosanska država, Stari most, sevdalinka, Hasanaginica, Aladža, Ferhadija, sarajevska Hagada, čaršije, hamami, sahat-kule, književnost, pozorište, film, slikarstvo i muzika čine jedinstven kulturni prostor koji je nastajao stoljećima upravo zahvaljujući susretu različitih tradicija. Bosna i Hercegovina nikada nije bila jednonacionalni projekat. Upravo u tome leži njena civilizacijska vrijednost.
Dodikove besmislice
Zato Dodikova tvrdnja da bosanskohercegovačko kulturno nasljeđe ne postoji zvuči jednako besmisleno kao tvrdnja da Mediteran nema svoju civilizaciju zato što njegove obale dijeli više država. Bosanskohercegovačka kultura nikada nije pripadala samo jednom narodu. Upravo zato pripada svima!
Lider Stranke za BiH Semir Efendić je odgovorio podsjećanjem na stećke, bosansko pismo, sevdalinku, Hasanaginicu, Stari most i bogatu tradiciju zemlje. Sve je to tačno.
Međutim, problem sa Dodikovim izjavama odavno nije u tome što su historijski neutemeljene. Problem je u tome što njemu i pratećem plebsu historijske činjenice služe kao meta. Što je dokaz čvršći, propaganda postaje glasnija.
Mnogo važnije pitanje glasi: Kakvu poruku šalje društvo u kojem ovakvi javni nastupi prolaze bez ikakvih posljedica? Zamislite evropskog političara koji bi javno ustvrdio da kultura jednog naroda ne vrijedi ništa ili da čitava država nema historiju. Takav govor bio bi prepoznat kao raspirivanje nacionalne mržnje i ozbiljan udar na ustavni poredak. U Bosni i Hercegovini isti čovjek sutradan nastavlja političku turneju kao da je održao predavanje iz kulturne historije.
Zaboli Dodika donji dio leđa za protjerane Srbe
Paradoks je potpun. Političar koji tvrdi da štiti srpsku kulturu uporno razara zajednički kulturni prostor u kojem je ta ista kultura nastajala vijekovima. Kada brišete Bosnu i Hercegovinu iz kulturne karte Evrope, brišete i srpske pisce, umjetnike, naučnike i stvaraoce koji su upravo u Bosni ostavili svoja najveća djela. Brišete Petra Kočića, Alekse Šantića, Jovana Dučića i čitav jedan svijet koji nikada nije mogao stati u granice jedne ideologije.
Na kraju ostaje slika koju će biti teško zaboraviti. Dok se obilježava godišnjica “Oluje”, umjesto riječi o prognanim ljudima, izgubljenim domovima i potrebi da se takve tragedije više nikada ne ponove, Milorad Dodik vodi rat protiv bosanskohercegovačke kulture. Čovjek kojem je svaka komemoracija prilika za novi politički obračun odavno je pokazao da ga više od sjećanja zanima mržnja, više od pijeteta podjela, a više od mira vječni sukob.
Zato je njegov govor politički manifest usmjeren protiv same ideje Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj da se jednom narodu oduzmu historija, kultura i identitet predstavlja mnogo više od političke retorike. Predstavlja nastavak rata drugim sredstvima.
data-nosnippet>